Piše: prof. dr. sc. Petar Orlić

 

Transplantacija organa jedna je od najvećih tekovina 20-og stoljeća. Prva transplantacija bubrega od jednojajčanog blizanca izvršena je 1954. u Bostonu. Masovnija transplantacija bubrega mogla je početi tek nakon što je otkriven način imunosupresije, najprije zračenjem bolesnika, a zatim kemijskim i biološkim sredstvima. Prva uspješna transplantacija bubrega od živog srodnog davatelja uslijedila je 1959., a od umrle osobe 1962., obje u Bostonu.

 

Osnovu za razvoj transplantacije bubrega pružila je redovita dijaliza koja se organizirala u mnogim zemljama širom svijeta. U Rijeci je redovita dijaliza započela radom u jesen 1966. godine pod vodstvom prof. dr. Jerka Zeca. To je bio prvi korak u liječenju bolesnika s terminalnom insuficijencijom bubrega. Pripreme za transplantaciju bubrega odvijale su se kroz svladavanje kirurške tehnike na eksperimentalnim životinjama, posjetama i boravkom u inozemnim centrima za transplantaciju. Proširenje centra za dijalizu i odvajanje prostora za izolacijsku sobu, kao i osnivanje laboratorija za tipizaciju, predstavljale su neposredne pripreme uoči prve transplantacije bubrega 30. siječnja 1971. pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića. Brz oporavak tog bolesnika dao nam je poticaj za dalji rad. Bolesnik je umro 14 i pol godina kasnije od maligne bolesti s funkcionirajućim transplantiranim bubregom.

 

 

Prateći stanje u inozemnim centrima bilo nam je jasno da se masovnost transplantacije bubrega može ostvariti korištenjem umrle osobe kao davatelja organa. Priliku za to iskoristili smo polovinom svibnja 1972. i učinili prvo presađivanje bubrega od umrle osobe. Idućih godina, suprotno našim očekivanjima, brže je rastao broj transplantacija sa živog davatelja nego od umrle osobe. To je bila posljedica dolaska na transplantaciju mnogih bolesnika iz drugih krajeva Hrvatske i ostalih republika bivše države. Pored te činjenice koristili smo svaku podobnu umrlu osobu kao davatelja bubrega. Budući da se smrt davatelja utvrđivala u to vrijeme samo na temelju zastoja srca, rezultati su bili opterećeni posljedicama neizbježne redovite tople ishemije i nepostojanja kvalitetne otopine za preservaciju organa.

 

Nesebično smo hrabrili i pomagali ostale centre u počecima njihove aktivnosti na transplantaciji bubrega – 1973. centar u Zagrebu, a poslije u Skoplju, Sarajevu i Novom Sadu. Na transplantaciju od umrle osobe pozivali smo bolesnike prema kompatibilnosti. Trudili smo se organizirati transplantaciju bubrega po ugledu na druge zemlje. Pokušaj u tom pravcu bilo je osnivanje jugoslavenske zajednice za transplantaciju – Jugotransplanta sa sjedištem u Rijeci, a nakon više godina u Sarajevu.

 

Pred kraj sedamdesetih započinje, u laboratoriju za tipizaciju KBC-a Zagreb, tipizacija DR lokusa. Time su stvoreni uvjeti za još bolje praćenje kompatibilnosti u HLA sustavu između davatelja i primatelja organa.

 

Aktivnost Jugotransplanta na izmjeni bubrega među centrima nije bila velika zbog malog broja zahvata u ostalim centrima. Međutim pomogao je afirmaciji transplantacije bubrega kao metode liječenja. Pridonio je pripremanju prvog zakona, koji je regulirao pitanje transplantacije sa živog i umrlog davatelja. Hrvatska je imala vodeću ulogu u donošenju zakonskih akata na polju transplantacije. Prema tom modelu, i ostale republike donosile su svoje zakone. Pitanje davalaštva s umrle osobe bilo je temeljeno na informiranom pristanku. Tih se godina započelo korištenje umrlih osoba, kojima je utvrđena moždana smrt. To se pokazalo dobrim zbog ranije funkcije bubrega u većem dijelu bolesnika i pridonijelo je poboljšanju rezultata preživljavanja. Bila je to i osnova na kojoj se moglo početi pripremati transplantaciju ostalih organa. Tri godine kasnije donijet je i Pravilnik o pobližim medicinskim kriterijima i načinu utvrđivanja nastanka smrti osobe od koje se mogu uzimati dijelovi tijela radi presađivanja u svrhe liječenja.

 

Ranih osamdesetih izveli su zagrebački dijabetolozi i imunolozi iz Instituta “Ruđer Bošković”, transplantaciju pankreasnih otočića. 1982. započinju zagrebački hematolozi, pod vodstvom prof. dr. Borisa Labara, transplantaciju koštane srži. U to vrijeme počinje i suradnja naših laboratorija za tipizaciju u Collaborative transplant study pod vodstvom prof.dr. Opelza iz Heidelberga. Ta suradnja se dobro odvija sve do današnjih dana.

 

Sredinom osamdesetih počeo je, uz laboratorij za tipizaciju Urološke klinike KBC-a Zagreb pod vodstvom akademika Andrije Kaštelana, s radom Referentni centar za transplantaciju Republike Hrvatske koji prikuplja i obrađuje materijal iz pojedinih centara i objavljuje izvješće o aktivnostima u protekloj godini.

 

U to smo vrijeme uveli u imunosupresivno liječenje, nakon transplantacije bubrega, novi lijek ciklosporin. Nekoliko je godina potrajala prilagodba na taj lijek i poboljšanja koja je razvijao sam proizvođač. Usprkos više vidova toksičnosti, ciklosporin je dao veliki doprinos razvoju transplantacije zbog poboljšanja rezultata preživljavanja bubrega i ostalih organa, čija je transplantacija bila gotovo zastala. Nakon ciklosporina otkriveno je još nekoliko imunosupresivnih lijekova koji su pridonijeli jačini i selektivnosti djelovanja, što je rezultiralo sve boljim rezultatima preživljavanja i sve manje sporednog djelovanja i komplikacija.

 

Na inicijativu udruženja bolesnika na dijalizi i nakon transplantacije, započela je aktivnost na izmjeni postojećeg zakona o transplantaciji zbog nedovoljnog broja bubrega od umrle osobe. To je rezultiralo izmjenom zakona, koja je dovršena pred kraj 1988. Novi zakon davalaštvo temeljio se na pretpostavljenom pristanku, ako se osoba za života nije protivila da bude davatelj nakon smrti. Za one koji nikako ne mogu prihvatiti da budu davatelji nakon smrti, predviđeno je da se upišu u registar osoba koje odbijaju mogućnost davalaštva. Do sada se nitko od građana Hrvatske nije upisao u registar, a u praksi još uvijek nije rijetkost da se obitelj protivi donaciji organa.

 

Prvu transplantaciju srca izvršila je grupa pod vodstvom prof. dr. Josipa Sokolića 1988. g. u KBC-u Zagreb. Dvije godine kasnije u istoj ustanovi izvršena je transplantacija jetre pod vodstvom prof. dr. Vuka Borčića. Transplantacijom srca i jetre, dva vitalna organa bez mogućnosti supstitucijskog liječenja, postavila je pred reanimatore u jedinicama intenzivnog liječenja nove zahtjeve za kvalitetnom pripremom davatelja u cilju što bolje vitalnosti organa.

 

1990. započela je u laboratoriju za tipizaciju KBC-a Zagreb DNA tipizacija, koja predstavlja daljnji napredak u kvaliteti HLA tipizacije.

 

1991. izvršio je u doc. dr. Nikica Gabrić prvu transplantaciju rožnice u Zavodu za oftalmologiju bolnice “Sveti Duh” u Zagrebu. Prvih godina su presađivali svježu rožnicu. Otvaranjem Lion’s hrvatske očne banke1995. stvoreni su suvremeni uvjeti za presađivanje rožnice.

 

1991. g. dolazi do osamostaljenja Hrvatske. To je, nažalost, popraćeno ratom koji je ostavio negativne posljedice na svekolikom životu zemlje. Nastavili smo aktivnost na transplantaciji, ne uzimajući kao davatelje žrtve rata. Tijekom rata, pred kraj 1993., izvršili smo u KBC-u Rijeka simultanu transplantaciju bubrega i pankreasa u bolesnika s terminalnom renalnom insuficijencijom, izazvanom dijabetičkom nefropatijom. Dio kardiokirurškog tima iz KBC-a Zagreb pod vodstvom doc. dr. Željka Sutlića prešao je u Kliničku bolnicu Dubrava i nastavio aktivnosti na transplantaciji srca. U Ortopedskoj bolnici Lovran počinju se ugrađivati masivni transplantati kosti od umrle osobe. Do tada su alogeničnu kost upotrebljavali samo za spongioplastiku.

 

1996. počinje s radom Hrvatska donorska mreža u Općoj bolnici u Puli pod vodstvom prim. dr. Igora Povrzanovića. Zadatak joj je edukacija zdravstvenog osoblja i promicanje transplantacije u javnosti s ciljem da se poveća broj davatelja organa. Inaugurirali su hrvatsku donorsku karticu.

 

1998. su imenovani transplantacijski koordinatori u svim zdravstvenim ustanovama kako bi se mogli iskoristiti potencijalni davatelji organa. Te je godine grupa stručnjaka napisala Naputak za eksplantaciju organa kao svojevrsni priručnik za koordinatore i ostale, koji djeluju na polju transplantacije. Nacionalni koordinator imenovan je 2000. godine. Time je konačno stvorena organizacija koja bi trebala svojim radom pomoći u daljnjem razvoju transplantacije u Hrvatskoj.

 

1998. javlja se ponovno transplantacija jetre s timom iz Kirurške klinike KB-a Merkur, pod vodstvom prof. dr. Leonarda Patrlja. 2003. g. su zajedno s urolozima KBC-a Zagreb izveli po prvi put, u Zagrebu, simultanu transplantaciju bubrega i pankreasa.

 

2001. izvršena je u KBC-u Zagreb segmentalna transplantacija jetre od živog srodnog davatelja. Ovaj je tip zahvata namijenjen liječenju djece.

 

Pregled povijesti transplantacije u Hrvatskoj završavamo s transplantacijom pluća 2002. u Klinici za plućne bolesti Jordanovac u Zagrebu pod vodstvom prof. dr. Zorana Slobodnjaka.

 

U tri desetljeća stvorena je osnova za dalji razvoj transplantacije. Liječnici će i ubuduće činiti najviše što mogu. O mnogim okolnostima ovisi koliko će se to znati iskoristiti.

 

Tablica 1. Kronološki slijed prekretnica u razvoju transplantacije u Republici Hrvatskoj

 

1971.    Transplantacija bubrega od živog srodnog davatelja (Klinika za kirurgiju, KBC-a Rijeka).

1971.    HLA – A,B tipizacija i osnivanje laboratorija za tipizaciju (Laboratorij za tipizaciju tkiva, Zavod za tansfuzijsku medicinu, KBC-a Rijeka).

1972.    Transplantacija bubrega od umrle osobe (Klinika za kirurgiju, KBC-a Rijeka).

1975.    Transplantacija bubrega od žive nesrodne osobe, tzv. raspoloživog bubrega (“Free kidney”) (Klinika za kirurgiju, KBC Rijeka).

1978.    Jugoslavenska zajednica za transplantaciju – Jugotransplant 1979. HLA-DR tipizacija (Zavod za tipizaciju tkiva, Klinika za urologiju, Klinike i zavodi Rebro, KBC Zagreb).

1980.    Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijeka u svrhu liječenja.

1980.    Transplantacija pankreasnih otočića (Sveučilišna klinika za dijabetes i bolesti metabolizma “Vuk Vrhovac” i Laboratorij za endokrinologiju i transplantaciju, Institut “Ruđer Bošković”).

1982.    Transplantacija koštane srži (Zavod za hematologiju, Interna klinika, Klinike i Zavodi Rebro, KBC Zagreb).

1982.    Početak suradnje s “Collaborative transplant study u Heidelbergu.

1983.    Pravilnik o pobližim medicinskim kriterijima i načinu utvrđivanja nastanka smrti osobe od koje se mogu uzimati dijelovi tijela radi presađivanja u svrhe liječenja.

1983.    Početak rada Referentnog centra za transplantaciju u Zagrebu.

1984.    Uvođenje ciklosporina u imunosupresivno liječenje (Klinika za kirurgiju, KBC Rijeka).

1985.    Početak objavljivanja godišnjih izvješća Referentnog centra o transplantacijskoj aktivnosti.

1985.    Uzimanje reseciranih dijelova kosti od živih davatelja za presađivanje u svrhu spongioplastike (Klinika za ortopediju, Lovran).

1988.    Transplantacija srca (Klinika za kardijalnu kirurgiju, Klinike i zavodi Rebro, KBC Zagreb).

1988.    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja.

1990.    Transplantacija jetre (Zavod za abdominalnu kirurgiju i transplantaciju organa, Klinike i zavodi Rebro, KBC Zagreb).

1990.    DNA tipizacija antigena HLA sustava (Laboratorij za tipizaciju, Urološka klinika, Zavodi i klinike Rebro, KBC Zagreb).

1991.    Transplantacija rožnice (Zavod za oftalmologiju, Opća bolnica “Sveti Duh”, Zagreb).

1993.    Simultana transplantacija bubrega i pankreasa (Klinika za kirurgiju, KBC Rijeka).

1993.    Uzimanje kosti od umrle osobe za masivne transplantate kosti (Klinika za ortopediju, Lovran).

1995.    Lions hrvatska očna banka (Zavod za oftalmologiju, Opća bolnica “Sveti Duh”, Zagreb).

1996.    Početak rada Hrvatske donorske mreže sa sjedištem u Puli.

1998.    Imenovanje transplantacijskih koordinatora u bolnicama u Hrvatskoj.

2000.    Imenovanje nacionalnog koordinatora.

2001.    Segmentalna transplantacija jetre od živog davatelja (Klinika za pedijatriju i Klinika za kirurgiju, Klinike i zavodi Rebro, KBC Zagreb).

2002.    Transplantacija pluća (Klinika za plućne bolesti Jordanovac, Zagreb).