Piše: urednik ove mrežne stranice

 

Smrt američkog predsjednika Ronalda Reagana podsjetila je mnoge, koji se bave transplantacijskom medicinom u svijetu, o njegovoj ulozi u povijesnim koracima u razvoju presađivanja, najprije u SAD-u. Započela je financijska podrška organizacijama za prikupljanje organa i istovremeno je zakonski zabranjena njihova trgovina. Reagan je objedinio financijska sredstva državnog i privatnog sektora za pribavljanje i distribuciju organa. Ponudio je vojne avione za hitni transport organa i kirurških timova. Nakon toga se angažirao u javnoj kampanji kako bi povećao svijest u javnosti. O tome je često govorio na svojim redovitim, subotnjim, radijskim emisijama.

 

Dana 22. travnja 1985., nakon donošenja zakona o transplantaciji, predsjednik Reagan je uputio jednu od svojih redovitih proklamacija javnosti: “Najvredniji dar, koji ljudsko biće može dati, je dar za život. Potrebno je samo objaviti svoju želju. Moramo biti svjesni mogućnosti doniranja svojih organa. Moramo u javnosti poticati svijest o takvom darivanju. Možemo svoju želju objaviti ispunivši donorsku karticu i nastojati da naša želja bude poznata članovima obitelji. Imamo priliku, dar za život, uputiti ljudima koji bespomoreagan_2ćno očekuju organe za presađivanje”.

 

Smrt američkog predsjednika Ronalda Reagana podsjetila je mnoge, koji se bave transplantacijskom medicinom u svijetu, o njegovoj ulozi u povijesnim koracima u razvoju presađivanja, najprije u SAD-u, a kasnije i u drugim zemljama.

 

Početkom 80-ih godina pribavljanje organa za presađivanje odvijalo se na lokalnom planu i na temeljima, koji su se oslanjali na  lokalne grupe zdravstvenih profesionalaca koji su se bavili transplantacijom u velikim američkim gradovima, kao i na malobrojne organizacije, koje su radile na prikupljanju organa.

 

U to vrijeme,  izjave da su rezultati u presađivanju skromni, bile su samo izlike za taktiku kako bi se izbjegli veliki troškovi za transplantaciju jetre i srca – troškovi su bili krajnje  visoki i nitko se u zdravstvenom sustavu nije usudio potpisivati enormne bolničke račune.

 

1981. je agilni Thomas Starzl, utemeljitelj suvremene transplantacijske medicine i otac transplantacije jetre,  čitav američki problem oko presađivanja organa odnio na stol Everettu (Chicku) Koopu, direktoru Savezne uprave za javno zdravstvo SAD-a, koji je do tada bio i sam voditelj Kirurgije u istaknutoj Dječjoj bolnici u Philadelphiji. Koop se dao na posao i, predstavivši problem Reaganu, uvelike je doprinio rješavanju organizacije transplantacijskog polja. U tome je pomogao  i Reaganov osobni liječnik Daniel Ruge, neurokirurg i raniji učenik eminentnog  američkog kirurga Loyala Daviesa, oca Nancy Reagan.

 

1983. su demokratski članovi američkog Kongresa Henry Waxman iz Kalifornije i Doug Walgren iz Pennsylvanije, na čelu s Albert Goreom iz Tennesseea, predložili donošenje zakona o poticanju kadaverične transplantacije. Al Gore, prije kongresnik, a kasnije  senator, potpredsjednik i predsjednički kandidat, koji se  vremenom istaknuo u organizacijskim, znanstvenim i tehničkim  rješenjima za dobrobit ljudi  i za kojeg se  neslužbeno kaže da je otac   Interneta, uputio je Kongresu zakonski  prijedlog za poticanje  kadaverične transplantacije, zvani Gore Bll, koji  je omogućio  stvaranje mreže za prikupljanje i alokaciju organa od  umrlih osoba.

 

Gore Bill je 1984. g. prihvaćen u Kongresu i predsjednik Reagan ga  je svojim potpisom pretvorio u zakon.  Taj je zakon imao tri cilja:

  • povećati broj organa poticanjem već postojećih agencija za prikupljanje organa  i uspostavljanjem nacionalne mreže za distrubuciju organa,
  • započeti plaćanje naknade za ciklosporin, novi, učinkoviti i skupi imunosupresivni lijek i
  • onemogućiti trgovinu organima – to je bio jasan odgovor na prijedlog iz Virginije da se kandidati za presađivanje neposredno nagode sa živim davateljima na komercijalnoj osnovi.

Ovaj Reaganov zakon je donio uspostavljanje koncepta nacionalnog transplantacijskog programa, koji je dobio ime National Organ Transplant Act. Grupa eksperata dobila je zadaću uspostavljanja sustava distribucije na pravedan i učinkovit način. To je dovelo do osnivanja Nacionalne mreže za prikupljanje organa (OPTN). Isključena je mogućnost diskriminacije ili favoriziranja  bilo koga i po bilo kojoj osnovi. To je bila osnova za kompjutorski registar bolesnika i uspostavljene su liste čekanja za transplantaciju u cijelom SAD-u, u okviru organizacije UNOS-a (United Network for Organ Sharing). Započela je financijska podrška organizacijama za prikupljanje organa i istovremeno je zakonski zabranjena njihova trgovina. Reagan je objedinio financijska sredstva državnog i privatnog sektora za pribavljanje i distribuciju organa. Ponudio je vojne avione za hitni transport organa i kirurških timova. Nakon toga se angažirao u javnoj kampanji kako bi povećao svijest u javnosti. O tome je često govorio na svojim redovitim, subotnjim, radijskim emisijama.

 

Dana 17. ožujka  1984., nakon donošenja spomenutog zakona, predsjednik Reagan uputio je predsjedničku Proklamaciju br. 5163: “Najvredniji dar, koji ljudsko biće može dati, je dar za život. Potrebno je samo objaviti svoju želju. Moramo biti svjesni mogućnosti doniranja svojih organa. Moramo u javnosti poticati svijest o takvom darivanju. Možemo svoju želju objaviti ispunivši donorsku karticu i nastojati da naša želja bude poznata članovima obitelji. Imamo priliku, dar za život, uputiti ljudima koji bespomoćno očekuju organe za presađivanje”.

 

Reaganov osobni doprinos imao je veći utjecaj na doniranje organa od bilo čega sredinom  80-ih godina. Njegovim nastupanjem u javnosti, organi, do tada rijetki, potekli su obilnijim  tokovima.

 

Reagan je sa zadovoljstvom primao transplantiranu djecu u privatne posjete. Veliki broj uspješno transplantirane djece, jetrenih bolesnika, nazvani su “Reaganova djeca“– to je bilo zadovoljstvo za one koji su ga u tome podržavali, no istovremeno je izazvalo gorčinu kod mnogih, koji su ga usput optužili za hipokriziju. Tako su mnogi bolesnici nastojali doći do Bijele kuće kako bi se skratilo njihovo čekanje na organe. S obzirom na sličan odnos prema drugim ljudskim problemima, Reagana su često zvali “teflonskim predsjednikom”.

 

Serija televizijskih emisija o transplantaciji, koju je inaugurirao i predstavio predsjednik RR, dobila je 1985. g. visoku američku novinarsku nagradu «GF Peabody» s obrazloženjem o vrijednom doprinosu  u služenju javnosti.

 

Prilika je ovdje spomenuti primjer predsjednika RH g. Stjepana Mesića, koji je isto tako 2001. godine, a i više puta kasnije, javno podržao postmortalno doniranje organa radi presađivanja i poticao javnu akciju za  prikupljanje organa u Hrvatskoj.

 

 

Prim. mr. sc. dr. . Igor Povrzanović
predsjednik Hrvatske donorske mreže

TEKST JE OBJAVLJEN U GLASU ISTRE OD 9. lipnja 2004.