Piše:  prim. mr. sc. dr. Igor Povrzanović
(Objavljeno u “Liječničkim novinama”, 2007.)

 

Gdje ima potražnje, ima i tržišta

 

Transplantacija organa najvećim se dijelom temelji na dobivanju organa od umrlih osoba, no zbog nedovoljnog broja, presađivanje se provodi i od živih srodnih i nesrodnih davatelja. Naravno da velika razlika između potražnje i slabe ponude dovode bolesnike do potrage za organima, a mnoge ljude na prodaju radi zarade. Trgovina organima podrazumijeva premještanje osobe s ciljem dobivanja organa sa i bez njegove dozvole, kao i presađivanje protivno zakonima dotične zemlje. Iako u Europi ne postoje takve zloupotrebe, bilo bi lakomisleno odmahnuti rukom i ignorirati činjenice oko trgovine organima u svijetu, što u budućnosti može dotaknuti i ova područja. Zato pokušajmo razlučiti činjenice od glasina i

 

 

 

 

pojasniti na koji način neželjene fenomene treba prevenirati i suzbijati.mitovi6

 

 

TRANSPLANTACIJA  U SVIJETU

 

Biomedicinska znanost, posebno kirurgija, dobila je prije tridesetak godina priliku da presađivanjem organa uspješno liječi bolesnike s terminalnim zakazivanjem organa. Tu su priliku liječnici iskoristili sukladno njihovom pozivu, a etička, pravna, ekonomska i druga tumačenja samo slijede neprestano nove znanstvene dosege. U svijetu se godišnje provodi oko 65 tisuća transplantacija organa. U Europi se na organ čeka oko tri godine, 15-30% pacijenata umire čekajući organ, a projekcije kažu da će se 2010 g. na presađivanje čekati desetak  godina. Osim nekih iznimaka, nijedna zemlja nema dovoljno organa za zadovoljenje rastućih potreba. Taj nesklad je još izraženiji u zemljama u kojima kulturalni ili religijski čimbenici otežavaju pribavljanje organa od umrlih osoba.

 

Stanje zdravstvenog sustava utječe na uređenost transplantacijskog polja. U nekim zemljama je transplantacija pomaknuta iz državnih bolnica i istraživačkih centara u autonomni privatni sektor, tako da će uglavnom imućniji moći biti transplantirani.

 

ZAKONI, UPUTE, PREPORUKE

 

 

U Vel. Britaniji je tek 1990. godine donesen zakon, koji zabranjuje plaćanje organa, a američki i indijski Kongres su sredinom 90-ih odredili za to zatvorsku kaznu. Trgovina u Egiptu donosi kaznu od pet godina prisilnog rada, a zakon u Australiji to novčano kažnjava. U Brazilu se od 1997. kupoprodaja organa kažnjava visokim zatvorskim kaznama. UN Konvencija protiv transnacionalnog organiziranog kriminala izričito osuđuje kupoprodaju organa. Američki zakon (NOTA) iz 1984. navodi  da je „protuzakonito transferirati  organ uz novčanu naknadu“, no nedavno je nekoliko kongresnika iniciralo promjenu kako bi se takva zabrana ukinula. U Izraelu se priprema zakon koji će žestoko kažnjavati posrednike.

1984. Kina je izdala „Pravila o korištenju organa od pogubljenih osuđenika“, no međunarodno humanitarno pravo to jasno zabranjuje, čak i uz njihov pristanak. Još 1977. je dodatni protokol Ženevske konvencije iz 1949. zabranio takvu praksu. Human Rights Watch zabranjuje zdravstvenim radnicima da sudjeluju u transplantaciji organa dobivenih od osuđenika.

 

 

mitovi5

Iscjeljitelji sv. Kuzma i Damjan, zaštitnici kirurga, pokušavaju nadomjestiti oboljelu nogu (ulje na drvu)

U Iranu je kupoprodaja organa dozvoljena zakonom i pod kontrolom je dviju nevladinih organizacija.

 

 

Vijeće Europe je 1987. g. objavilo da ljudski organ ne smije biti predmet profita. Ono i danas glasno osuđuje aktualne trendove koji bi išli prema manjoj restrikciji u transplantaciji od nesrodnih živih davatelja. Vodstvo Međunarodne transplantacijske organizacije odredile su da kirurg ne smije biti angažiran  u kupovini ili prodaji organa. WMA i WHO definiraju prodaju ljudskih organa kao kršenje univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

 

 

Hrvatski Kazneni zakon u članku 24. eksplicitno navodi kaznene mjere za trgovinu organima: „Tko uz bilo kakvu naknadu dade dio svog tijela ili dio tijela druge žive ili umrle osobe radi presađivanja ili u tome posreduje, kaznit će se za kazneno djelo“. Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova tijela iz kraja 2004. godine izričito navodi zabranu trgovanja dijelovima ljudskog tijela, a u članku 5. kaže da je „za uzete dijelove tijela zabranjeno davati ili primati bilo kakvu novčanu naknadu, no to se ne odnosi na naknadu izgubljene zarade  ili drugih opravdanih troškova“. Navode se i kaznene odredbe u obliku visokih novčanih kazni za trgovanje, oglašavanje ponude ili dostupnosti organa,  ili pak traženja novčane naknade.

 

 

Pravna sredstva, koja se općenito primjenjuju u svijetu, zabranjuju:

 

  • uzimanje i implantaciju organa izvan centara koji nemaju odgovarajuće uvjete, kadrove i iskustvo,
  • financijsku naknadu za ljudsko tijelo ili njegove dijelove,
  • oglašavanje s namjerom  da se dođe do organa radi  postizanja materijalne koristi,
  • osnivanje organizacija koje se bave trgovinom organima.

ETIČKA PITANJA

 

Broj transplantacija organa od umrlih osoba mjerilo je razvijenosti društva (Helsinška deklaracija, 1986.)

 

 

Nakon prve Barnardove transplantacije srca, svijet je bio oduševljen, a roditelji poginule Denise Darvall obasuti su počastima. Danas su glasine o krađi organa postupno stvorile određeni otpor prema dobrovoljnom doniranju organa.

 

 

Uobičajeno pitanje je li osoba istinski vlasnik svog tijela i organa?  Ako i posjedujemo vlasništvo nad svojim tijelom, ne znači da ga smijemo prodavati. Oni koji zastupaju eventualnu novčanu naknadu za dobiveni organ ističu individualna prava i autonomnost pojedinca, kao i da bi zakonska regulacija prava davatelja bila bolji odgovor na trgovinu nego zabrana i moralna osuda, te navode da je to način povećanja broj organa. Argumenti protiv su da se time uspostavljaju robovski odnosi i narušavaju načela jednakosti i socijalne pravednosti. Izraelac M. Friedländer stoji na stanovištu da treba, slično abortusu, stvari legalizirati kako bismo ih mogli kontrolirali: „..bolje  je legalizirati tržište organima, nego dopustiti širenje organiziranog kriminala“. On kaže: „..ako su bogati slobodni upustiti se u krajnje opasne sportove radi zabave, teško je razumjeti zašto siromašni, koji su izloženi manjoj opasnosti prodajući svoj bubreg, moraju biti promatrani kao osobe koje zaslužuju pomoć – naime, i bogati i siromašni imaju  pravo donositi  odluke o svom rizičnom ponašanju“.

 

 

Slično pitanje je da li bi tržište moglo biti prihvatljivo, ako bi distribucija kupljenih organa bila pod kontrolom države, temeljena na medicinskim kriterijima, a ne na sposobnosti da se to plati – transplantacija sada nije nekomercijalni posao: bolničke ustanove, medicinski timovi i organizacije za pribavljanje organa prodaju svoje usluge – zašto izvori organa moraju ostati jedini koji nisu financijski honorirani? Jednostavni  odgovori na ova pitanja su da je prodaja organa akt koji ukazuje na očaj i beznađe, pojedinac ne smije dovoditi svoj život u opasnost kako bi se spasio drugi život, trgovina organima je protuzakonita i sav novac tako zarađen je prljavi novac. Trgovina organima igra ulogu u medicinskoj ekonomici siromašnih zemalja, obara standarde kirurškog rada, ugrožava prodavatelje i njihove obitelji, donosi zloupotrebu njihovih prava, otvara mogućnost eksploatacije bogatih nad siromašnima i pretvara ljudsko tijelo u komercijalnu robu. Fenomen crne trgovine napada nezaštićene i obespravljene i  eksploatira najranjivije  dijelove stanovništva.

 

 

Ljudsko tijelo i njegovi dijelovi ne smiju, dakle,  biti izvor novčane ili druge materijalne koristi.

 

STANJE ILEGALNE TRGOVINE U SVIJETU

 

Nedostatak dokaza nije dokaz nepostojanja

 

Kada bi bilo dovoljno organa, ilegalna transplantacija ne bi mogla opstojati. Nema dvojbe da su ljudi u nekim zemljama Latinske Amerike, Afrike, Azije i Istočne Europe spremni prodati bubreg pa crno tržište ponegdje opskrbljuje bogate primatelje i eksploatira siromašne i bespomoćne davatelje.  Ljudi iz raznih azijskih zemalja ranih 90-ih putovali su na Tajvan kako bi došli do organa od pogubljenih  osuđenika. Kada je to postalo zabranjeno, krenuli su prema Kini.  U Indiju se putuje iz zemalja Zaljeva,  Malezije i Singapura, a u Kinu s Tajvana, iz Hong Konga i Singapura. Ima podataka da se organi prikupljaju u Turskoj, Albaniji, Gruziji, Moldaviji, Rusiji,  Bjelorusiji,  Ukrajini i Rumunjskoj. U  Moldaviji oko 300 ljudi proda organ godišnje. Pacijenti iz Izraela, pošli su za organima prema istočnoj Europi  i Južnoj Africi.  Dr. M. Friedländer pisao je u Lancetu 2002. god. o odlasku njegovih pacijenata u inozemstvo, skupo plaćajući organe.

 

 

Indija je godinama  smatrana „bazarom bubrega“ od živih davatelja, no već su se 90-ih godina pojavili članci u Lancetu i Transplantation Proceedingsu o lošim rezultatima presađivanja u toj zemlji. Posrednici u trgovini organima u svijetu nastoje držati kupce i prodavače razdvojenima. Njihove se cijene penju do 200 tisuća dolara, a najveći dio  zarade ide, naravno, organizatorima. Države se bore protiv toga – još 1989. su u Turskoj organizator i davatelj zatvorski kažnjeni zbog nelegalno dobivenog bubrega. U Južnoj Africi i brazilskim pokrajinama Pernambuco i Recife uhićeno je  2003. g nekoliko Brazilaca i inozemnih građana zbog trgovine organima.

 

 

Razne su vijesti provjeravale vlade mnogih država, Ujedinjeni narodi, Ministarstvo zdravstva SAD-a, FBI, FDA, imigracijski uredi, međunarodne organizacije za zaštitu djece, Pariška federacija o ljudskim pravima i sva su izvješća bila jedinstvena u ocjeni o njihovoj potpunoj neutemeljenosti. 1996. g. je francuska antropologinja Veronique Campion Vincent objavila opsežnu studiju zaključivši da glasine predstavljaju suvremenu „urbanu legendu“. Mnogi se isto tako pozivaju na istraživanja antropologinje Nancy Scheper Hughes širom svijeta, no njeni su izvori neuvjerljivi, a analize više rezultat istraživačkog novinarstva negoli dubinski socioantropološki rad.

 

 

Često se povlači analogija s trgovinom opojnim drogama, no to nije usporedivo, jer je uzimanje i presađivanje organa organizacijski i medicinski  krajnje složen postupak.

 

 

GLASINE I ULOGA MEDIJA

 

 

Strah od rata je gori od rata samog, Seneka

 

 

Poznat je američki film „Koma“ (1978.), koji je tada snažno razbudio maštu javnosti. Tako nešto koštalo je trajne invalidnosti američku turistkinju June Weinstock koja je 1994., zbog lažne vijesti o otetom gvatemalskom dječaku, napadnuta na ulici i ostala nepokretnim invalidom. Dezinformacija se pojavila i 2004. o uzimanju organa od poginulih Iračana.

 

 

Cause célèbre je primjer Ahmeta Koca (Engleska, 1989.) kada se ovaj  žalio da su mu ukrali bubreg, no kasnije se utvrdilo da ga je namjerno prodao. Već od sredine 80-ih godina. neutemeljene glasine širile su se medijima pa su čak dobivale i prestižne novinarske nagrade. Španjolski novinar Medem je 1994. g.  izdao knjigu o trgovini dječjim organima, no nije naveo da su mnoge činjenice već davno ranije bile demantirane. 1996. je dodijeljena novinarska nagrada „King of Spain“ dnevniku Correiro Braziliense – i tu su izneseni podaci pokazali lažnima, a novinarka se branila da je samo prenosila neprovjerene vijesti. U Francuskoj je 1995. g. TV emisija dobila prestižnu nagradu „Albert-Londres“ o navodnom uzimanju rožnice od žive kolumbijske djece. Naknadnim pregledom djece u pariškim klinikama vijesti su odbačene – komisija je suspendirala nagradu, no 1996. ju je ipak potvrdila, a javnost se sablaznila kako „Albert-Londres“ može biti dodijeljena za reportažu koju sama komisija drži nevjerodostojnom.

 

 

U Hrvatskom tisku pojavio se intervju s tršćanskim javnim tužiteljem, koji samo na temelju nesigurnih indicija i bez ikakvih dokaza govori o trgovini i otimanju ljudi radi dobivanja organa. U našem je dnevnom tisku prije nekoliko godina objavljen  i opsežan istraživački članak o sumnji na trgovinu ljudskim organima – ocijenjen je dobrim profesionalnim uratkom, no članak nije sadržavao prijeko potreban zaključak da se radi o novinarskoj hipotezi koja nije podastrla ozbiljne indicije, a kamoli ijedan dokaz.  Najnoviji primjer neosnovanih glasina je nedavni besmisleni izvještaj u nastavcima, u isto tako dnevnom tisku, o otimanju bubrega mladoj djevojci u Bihaću – učinjena je šteta za javno mnijenje u Hrvatskoj i nikakav pokušaj da se to donekle ispravi nije ugledao danje svijetlo.

 

 

ORGANIZACIJSKA PITANJA I MOGUĆE POSLJEDICE

 

 

Uspješna transplantacija organa od umrlih osoba je prije svega rezultat dobre organizacije, pokazatelj visoke kompetentnosti, motiviranosti i odgovornosti zdravstvenih profesionalaca i korištenja sofisticirane suvremene tehnologije, a tek onda podrške i altruizma stanovništva. Naravno da svugdje država želi prikazati da je pravi problem niske stope prikupljenih kadaveričnih organa u odbijanju obitelji, no danas sigurno znamo da pravi problem leži u nedovoljnoj spremnosti i organiziranosti u zdravstvenom sustavu.

 

 

Potpuno je logično da reakcija javnosti na vijesti o trgovini organima smanjuje povjerenje u sustav prikupljanja i distribucije. Zato u Europi i u Sjevernoj Americi broj transplantacija od živih nesrodnih davatelja raste i to se etički i zakonski drži pod jakom kontrolom državnih vlasti. Kod nas ima indicija da se dobivanje organa od nesrodnih osoba dopusti kao lakše rješenje. Mudro je biti krajnje oprezan otvaranju takvih vrata – ona, naime, omogućuju put prema zaobilaženju čvrstih etičkih i zakonskih standarda, što bi se kasnije teško moglo kontrolirati. Moramo, dakle, učiniti još mnogo toga na usavršavanju sustava prikupljanja kadaveričnih organa.

 

 

KAKO SE ODUPRIJETI

 

 

Mišljenja nekih stručnjaka u svijetu upućuju na potrebu jakog državnog nadzora u slučaju eventualne komercijalizacije i pritom treba neizostavno isključiti neposrednu pogodbu ili posrednike. Nagrada bi, pod kontrolom države, mogla biti u nekim izravnim ili neizravnim bonusima, no ne bi bilo uputno uvesti praksu da primatelj daje novčanu naknadu obitelji umrlog. U travnju 2004. predsjednik Bush je potpisao zakon, koji američkoj vladi omogućuje naknadu dobrovoljnim živim davateljima za neke troškove, a odobren je i veliki novčani iznos kako bi se u javnosti pospješila kadaverična donacija.

 

 

Trg. organima ovisi o potražnji, isto kao trgovina ljudima i drogom. Grupa stručnjaka raznih profila (Bellagio Task Force) iz 1997. i drugi, postavili su općenite upute kako bi se suzbila trgovina organima:

  • uspješnije promicati posmrtno doniranje
  • kadaverični transplantacijski program mora se unaprijediti kako bi se smanjile potrebe za organima od nesrodnih živih davatelja
  • održati striktno zakonodavstvo s obzirom na nesrodne žive davatelje
  • osigurati zakonsku odgovornost zdravstvenih profesionalaca s obzirom na moguće neregularnosti
  • ne dozvoliti naknadu troškova iz zdravstvenog osiguranja za presađivanje s organima iz ilegalnih izvora
  • jamčiti  javnost nacionalnih registara i lista čekanja
  • ne dozvoliti da se manipulira listama čekanja kako bi se inozemni bolesnici proglasili hitnima radi novčane naknade iz sustava njihovih zdravstvenih osiguranja
  • potrebno je ući u trag oglašavanju ilegalne ponude i potražnje (agencije, novine, oglasnici, internetske stranice)
  • trgovinu organima i ilegalne aktivnosti ne treba prepustiti samo medijima i istraživačkom novinarstvu – sve zemlje moraju surađivati u domeni  zdravstva, pravosuđa i unutarnjih poslova.

 

 

Potrebno je uspostaviti jedinstvene i jasne standarde u određivanju pod kojim su uvjetima prikupljanje i distribucija organa jednaki za sve i etički prihvatljivi. Sve se mora temeljiti na društvenoj odgovornosti i zaštiti prava živog i umrlog davatelja, kao i primatelja.  Treba u javnosti graditi afirmativni odnos prema doniranju i presađivanju, jer to predstavlja doprinos očuvanju života i zdravlja. Liječnici u tome imaju primarnu i nezaobilaznu moralnu obvezu.