papa_2Povodom 18. Svjetskog transplantacijskog kongresa početkom rujna 2000. g. u Rimu, papa Ivan Pavao II. izašao je po prvi puta iz Vatikana da bi prisustvovao nekom znanstvenom skupu. To je učinio iz dva razloga: prva njegova poruka je da je smrt mozga definitivni prekid čovjekovog života, a druga je da je potrebno poticati presađivanje organe od moždano mrtvih kako bi se pomoglo sačuvati život neizlječivim bolesnicima

  • Darivanje organa nakon smrti je izraz ljubavi. Ovo slijedi Kristovo učenje. Katolici moraju surađivati u širenju uvjerenja da je to dobro djelo.
  • Vjerujem da će vodeći ljudi u društvu, politici i obrazovanju obnoviti svoju obvezu u njegovanju izvorne kulture plemenitosti i solidarnosti. Potrebno je ugraditi u ljudska srca, posebno u srca mladih, velikodušno i duboko poštovanje za potrebom bratske ljubavi, ljubavi koja se može iskazati u odluci da se postane darovateljem organa.
  • S respektom za  znanost i iznad  svega poštujući božje zakone, Crkva ima jedini cilj, a to je sveopće  dobro ljudske osobe.
  • Presađivanje je veliki korak za znanost u službi čovjeka – jedan od načina njegovanja kulture života je doniranje organa, izvedeno na etički prihvatljiv način sa smislom  očuvanja zdravlja i života bolesnika, koji katkad nemaju druge nade.
  • Jasno je da je svaki medicinski zahvat izveden na čovjeku određen nekim ograničenjima; ne samo granicama tehnički mogućeg, nego i granicama određenim  poštivanjem  same ljudske prirode.
  • Svaki presađeni organ ima izvor u odluci visoke etičke vrijednosti: odluci da se ponudi bez naknade dio nečijeg tijela za zdravlje i blagostanje druge osobe. Upravo ovdje leži  plemenitost odluke koja predstavlja nepatvoreni znak ljubavi. Ovo nije samo stvar davanja nečega što pripada nama, nego i poklanjanja dijela nas samih…
  • Svaki postupak, koji nastoji komercijalizirati ljudske organe ili ih tretira kao predmet razmjene ili trgovine, smatra se moralno neprihvatljivim.
  • .. potreba zatraženog pristanka – osoba mora biti dobro obaviještena o procesu koji se odvija, kako bi bila u mogućnosti pristati ili to otkloniti po slobodnoj volji. Pristanak rodbine ima etičku vrijednost u slučaju da donor ne može sam donijeti odluku.  Naravno, odgovarajući  pristanak mora dati i primatelj doniranog organa.
  • Kriteriji,  koji su u novije vrijeme prihvaćeni za potvrđivanje smrti, tj. cjeloviti i nepovratni prestanak svih moždanih funkcija, nisu u suprotnosti s antropološkim temeljima. Zbog toga zdravstveni profesionalci, koji su odgovorni za utvrđivanje smrti, mogu koristiti te kriterije u svakom pojedinačnom slučaju kao temelj da se dođe do onog stupnja etičke procjene, koju određuju moralna načela. Ovo moralno uvjerenje držimo potrebnim i dovoljnim  temeljem za etički pravilni put nadolazeće akcije. Samo tamo gdje postoji takvo uvjerenje, i tamo gdje je zahtijevani pristanak već dobiven od davatelja ili njegovih zakonskih predstavnika, moralno je ispravno započeti tehnički postupak koji je potreban za uzimanje organa radi presađivanja.
  • Unatoč naporima u promicanju doniranja organa, velike su potrebe u mnogim zemljama. Potrebno je za to stvarati liste čekanja za presađivanje organa na jasno definiranim kriterijima. Jasno načelo pravednosti zahtijeva da kriteriji distribucije organa ne smiju biti diskriminirajući s obzirom na spol, dob,  rasu, vjeru,  društveni status ili utjecaj.  Procjena se mora temeljiti  na imunološkim i kliničkim podacima. Svaki drugi kriterij pokazao bi se potpuno subjektivnim, tj. ne bi poštivao unutrašnje vrijednosti  svakog ljudskog bića, vrijednosti koji su neovisne od bilo kojih vanjskih okolnosti.
  • Da bi ksenotransplantacija (presađivanje organa i tkiva  sa  životinja) bila dopuštena, presađeni organ ne smije narušiti integritet pihološkog ili genskog identiteta osobe koja  ga prima i mora postojati potvrđena  biološka mogućnost da  će presadba biti uspješna i da primatelja neće izložiti pretjeranim rizicima.