Prof. dr. sc. Josip Grbac (Teološki fakultet, Rijeka)

 

 

grbac1

Etička rasprava o problematici presađivanja organa postala je jedno od važnijih polja razmišljanja u bioetici. Kompleksnost tehnologije, moguća banalizacija ili manipulacija, rizik povezan s pritiskom tržišnog mentaliteta, otvorene perspektive daljnjeg istraživanja, sve su to teme o kojima će još podosta trebati razmišljati.1 Ova tematika, s obzirom da zadire u brojna pitanja kao što su čovjekov integritet, njegovo dostojanstvo, problematika zdravlja i liječenja, neminovno traži od kršćanske etike određene naputke i pravila postupanja.

 

I. ETIKA ODGOVORNOSTI

Razmišljati o problematici presađivanja organa sa stanovišta kršćanske etike pretpostavlja da pojasnimo na kakvu etiku mislimo. Drugim riječima, koji je “oblik” etike najpogodniji za sagledavanje te problematike?

 

Mislim da je danas to tzv. indikativna etika (koja na nešto upućuje, ukazuje), a ne čisto imperativna etika (koja nešto zapovijeda, nalaže neke dužnosti), etika koja je imala prevagu u prošlosti.

 

Već je stari Zenon shvaćao pojam “dužnosti” ne samo pod vidom prisile, već kao zahtjevnost ostvarenja onoga što je dobro. Kroz kasniju povijest razmišljanja, pogotovo u zapadnoj etičkoj tradiciji koja se inspirira vizijom I. Kanta, srž etičkog pojma dužnosti postaje stvarnost koja vodi prema moralnosti. Tako ideja odgovornosti može postati drugi naziv za ideju dužnosti, te je sposobna upraviti čovjekov pogled prema činima koji u svojim posljedicama mogu proizvesti veći stupanj mogućeg dobra. Etičko argumentiranje postaje na taj način pogotovo osjetljivo za osvjetljavanje intencionaliteta i finaliteta ljudskog djelovanja.

 

Za vrjednovanje problematike presađivanja organa unutar jedne etike odgovornosti nužno je pojasniti nekoliko čimbenika:

  1. Presađivanje organa ne može biti vrjednovano samo s juridičkog stajališta, gdje bi pojam “dužnosti” imao prevagu. Nužno je etičko vrednovanje i to novim osmišljavanjem kategorije “dara” ili “darivanja”. Ta kategorija nam ne dopušta da sustavno izbjegavamo dužnost promoviranja života i omogućava nadilaženje samo osobne ili dualne dimenzije u problematici presađivanja organa. U današnje vrijeme kategorija “darivanja” mora biti smještena u širi ili univerzalniji svijet, u svijet odnosa između osoba i grupa. Kod problematike presađivanja organa apel za altruizmom nadilazi kategorije reciprociteta ili simetrije (darivati da bi se primilo) i postaje princip asimetričnih odnosa, u smislu “solidarnosti među nepoznatima”. U kršćanskom vrednovanju, upravo ta asimetričnost, tj. nepoznavanje primatelja organa, nadilaženje dualnih odnosa, može činu darivanja dati posebnu moralnu i etičku vrijednost.
  2. U takvoj etici odgovornosti, gdje indikativi postaju isto tako kategorični kao imperativi, neminovno se nameće kategorija solidarnosti. U modernom poimanje etike pojedinac postaje etički subjekt u mjeri u kojoj se otvara samome sebi i drugima. Osjećaj solidarnosti postaje tako ključni oblik moralnog djelovanja, ulazi u samu formu moralnosti. Solidarnost postaje dužnost u etičkom smislu riječi, tj. uvjet da postanemo istinski subjekti moralnosti. Moralni razvoj subjekta ovisi o razvoju njegove sposobnosti da bude solidaran. Ovo poimanje nadilazi etiku zasnivanu samo na razumu i na pitanju pravednosti. Etika, kao etika solidarnosti, postaje stvar čitave osobe i svodi se na brigu o sebi i o drugome i, na kraju, na brigu o životu kao takvom. Potrebno je, dakle, sagledati sve razloge solidarnosti koji su sposobni postati motivacijom u darivanju organa.
  3. Ako je istina da je druga polovica 20. stoljeća obilježena, s jedne strane, razvojem tehnologije, a s druge strane “povratkom tjelesnosti”, onda se osmišljavanje pojma “tjelesnosti” nameće kao prioritet. Jedno biocentrično poimanje tijela, bilo da se ono manifestira u prisvajanju apsolutnog prava nad njim (“tijelo je moje i prodajem ga kako hoću”), bilo u egoističnom zatvaranju u samoga sebe (“tijelo mi je dano i mora završiti sa mnom”), bilo je donekle prisutno i u krivo shvaćenoj ideji tjelesnog integriteta koja nije vodila računa o osobnom integritetu. Možda je i sâm papa Pio XII bio donekle podlijegao takvom mentalitetu i načinu razmišljanja.
  4. Pozitivno kršćansko vrednovanje problematike presađivanja organa pridonijet će nadilaženju tog neobiologizma. Darivajući organe čovjek ne ulazi u sukob sa Stvoriteljem već potvrđuje dinamičnu narav Stvaranja koje je usmjereno stvaranju boljih uvjeta života za sve ljude. Nije stoga slučajno što novi Katekizam katoličke Crkve na dva mjesta govori o darivanju organa: “Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi, koji na to imaju pravo, nisu dali svoj izričiti pristanak. Presađivanje organa u skladu je s ćudoređem i može biti zaslužno ako su štete te tjelesne i duševne opasnosti kojima se davalac izlaže, razmjerne dobru za kojim se u primaocu teži. Moralno je neprihvatljivo izravno izazvati onesposobljujuće osakaćenje ili smrt ljudskog bića, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba”. (Kan. 2296) “Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno”. (Kan. 2301)2

 

II. CRKVENO UČITELJSTVO

Presađivanje organa sa živog davaoca izazvalo je svojevremeno, posebice unutar Katoličke Crkve, žestoke rasprave. Jedna grupa teologa, među kojima i poznati teolog Bernhard Häring, smatrala je da darivanje dvojnoga organa predstavlja veliku ćudorednu vrednotu. Drugi su u tome vidjeli nemoralnu radnju koja se ne može opravdati dobrom nakanom i spašavanjem života. U pozadini takvog poimanja bilo je shvaćanje da se moralnost svakog pojedinog čina mora procjenjivati u njemu samome, bez obzira na to kakvu ulogu on ima u sveukupnom značenju jedne radnje. U takvom shvaćanju svako presađivanje predstavlja auto-mutilaciju. Papa Pio XII preuzima tu argumentaciju i tvrdi da “izvan organizma pojedini organ nema po svojoj naravi nikakva smisla i nikakve svrhe. On je potpuno apsorbiran cjelinom organizma kojemu pripada”.3 Radi se o izričito materijalnom shvaćanju principa totaliteta: dio postoji radi cjeline i mora se ostvarivati odnos dijela prema cjelini. Samo ako se ostvaruje taj odnos, cjelina može raspolagati dijelom. Inače se radi o čistom sakaćenju. Osim fizičkog organizma (tijelo) postoji i moralni organizam (društvo), no, u ovom drugom nije dopušteno upotrijebiti dio u korist cjeline. Pojedinac nije tu radi društva, nego obratno.

 

Nakon papine smrti mnogi teolozi tumačili su takav stav pape jednostavno kao protivljenje zahvaćanju totalitarnog društva u integritet čovjeka i njegova tjelesnog života. Današnja moralna teologija, pa i Crkveno Učiteljstvo, na pojedini organ gleda ne samo s obzirom na funkciju koju u organizmu vrši, nego prvenstveno kao na dio cjelokupne osobe u njezinu pozivu na predanu bratsku ljubav. Papa Ivan Pavao II svaki plemenit čin davanja organa smatra hvalevrijednim i evanđeoskim poticajem, definiran kao nova zapovijed (Iv 13, 34). Razumnim davanjem organa, spašavanjem života drugome, to je najviše ispunjenje poziva. Čovjek se može ostvariti samo u smjeru svoje naravi, koja je duhovna i tjelesna. “Poradi svog supstancijalnog sjedinjenja s duhovnom dušom, ljudsko tijelo se ne smije promatrati isključivo kao nakupina tkiva, organa i funkcija, niti se može vrednovati na isti način kao životinjsko tijelo, budući da je sastavni dio osobe koja se kroz nj očituje i izražava.”

 

Stoga se razumno davanje dvojnoga organa, kada se time drugome spašava život, čak smatra ispunjenjem najuzvišenijeg čovjekovog poziva. Što ne znači da porast vlastite vrijednosti koja se stječe plemenitošću darivanja organa predstavlja jedinu normu moralnosti, niti može biti jedini motiv darivanju. Bilo bi to na liniji jedne etike samoispunjenja koja nije dovoljna za cjelovito moralno vrednovanje problematike u kršćanskom svjetlu.5 Sama težnja za vlastitom savršenošću ne opravdava takvu uporabu principa totaliteta.

 

Katolička Crkva odobrava homotransplantaciju pod određenim uvjetima i za to se navode uglavnom tri razloga:

  1. Solidarnost s bolesnima, što pogotovo naglašavaju Papinska komisija za pastoral medicinskog osoblja (1995.),6 ali i francuski biskupi koji opominju da ne smijemo darivanje organa jednostavno izjednačiti s dužnošću.
  2. Finalitet: transplantacija kao oblik služenja ljudskoj obitelji i sredstvo promicanja jednog od temeljnih dobara čovjeka, njegovog zdravlja i života. Taj razlog naglašava posebno papa Ivan Pavao II, iza čega se krije uvjerenje da je život čovjeku darovan kao poziv da sudjeluje u stvaralačkom djelu Božjem. Ljudsko se stvaralaštvo tako razvija u služenju cjelokupnoj ljudskoj obitelji.
  3. Treći argument je altruizam, kako ga teologija interpretira u svjetlu poimanja žrtve. Aktualni papa dovodi darivanje organa u direktnu vezu s Kristovom žrtvom koja bi kršćaninu trebala služiti kao orjentir i inspiracija.

 

Neki teolozi smatraju da je izuzetno problematično, s kršćanskog stajališta, pokušati nagovarati čovjeka na darivanje organa podsjećajući ga kako je i Krist darovao samoga sebe za drugoga. Kod kršćanina bi to moglo prouzročiti takav osjećaj obveze koji bi mogao dovesti i do psihičkih trauma. Bilo bi to, smatraju oni, neodgovorno pojednostavljenje problematike, veoma slično onome kojim se služi tzv. tehnicistička ideologija prema kojoj “sve ono što je tehnički moguće smije se i činiti”.9 Očita je, dakle, potreba za razradom dodatnih motivacija kod davatelja organa.

 

Ta tri argumenta predstavljaju ono što bi mogli nazvati “simbolikom darivanja”, koja može nadići logiku tehnike i spriječiti da se problem presađivanja organa svede na čistu tehničku ophodnju s čovjekom s kojega se uzima organ. Radi se o tome da tehnika bude podvrgnuta simbolici. Kršćanska teologija i etika smatraju da pojedinac smije zahvatiti u integritet svoga tijela samo u ime služenja većem dobru. Drugim riječima, uzimanje organa je opravdano kada zadiranje u tjelesni (somatski) integritet doprinosi simboličkoj dobrobiti (duhovnoj i psihičkoj) onoga kojemu se narušava taj integritet, tj. kada je to “narušavanje” plod osobnog čina ljubavi i plemenitosti.

 

III. ETIČKA PROSUDBA

Princip totaliteta regulira tzv. auto-presađivanje, presađivanje organa unutar čovjekovog tijela. Dozvoljeno je žrtvovati jedan dio ako to koristi cjelini, tj. integritetu čovjekovog tijela, u svakom smislu riječi.

 

Moralno-etički problem homotransplantacije, tj presađivanja organa s jednog čovjeka na drugoga, mora biti sagledan pod raznim vidicima:

  1. Kada se radi o živom davaocu postoje uvjeti koje postavlja kršćanska etika u odnosu na davaoca: potpuno slobodan pristanak; potpuna informiranost o rizičnosti; mora se raditi o uistinu potrebnom i hitnom slučaju; rizik mora biti proporcionalan (uspjeh kod primaoca proporcionalan sa štetom kod davaoca). To su uvjeti uglavnom već uvriježeni u gotovo svim deontološkim kodeksima.
  2. Kada se radi o presađivanju s mrtve osobe postavljaju se pitanja: pravo koje ima rodbina; definicija trenutka smrti: što kažu medicinska znanost, a što filozofija i teologija?; etičko vrednovanje rizika i drugih eventualnih posljedica kod primaoca.

 

Naglasit ćemo samo neke elemente, tj. kriterije koji nam se čine osobito važni:

  1. Jedan od primarnih kriterija je procjena odnosa između koristi koju iz tog presađivanja dobiva primatelj organa te gubitka ili rizika koji pogađa darivatelja. Ne mogu se odobriti nikakvi pritisci. Pristanak koji daje darivatelj je apsolutni uvjet mogućnosti presađivanja. U tom smislu je moralno nedopustivo uzimanje organa od osoba koje su nesposobne dati svoj pristanak, osim u slučaju kada budućnost darivatelja ovisi u velikoj mjeri o preživljavanju primatelja. U pravilu ne bi trebalo uzimati bubreg od žive osobe ako je na raspolaganju onaj mrtve osobe.Sve norme koje na tom području donose bilo civilna zakonodavstva bilo deontološki kodeksi, osim što nastoje spriječiti nasilje kako nad darivateljem, tako i nad primateljem, moraju težiti k očuvanju ne samo kvantitativnog, već pogotovo kvalitativnog integriteta jednog i drugog. Jedan je od primarnih zadataka etike rasvijetliti duboke motivacije koje nekoga navode da daruje svoj organ.
  2. Odlučujući kriterij u praksi presađivanja organa je posljedica koju takva kirurgija može imati po identitet osobe i razvitak njezine slobode. Iz tog razloga papa Pio XII. zabranjuje 14. 5. 1956., presađivanje spolnih žlijezda jer se time narušava sama sloboda čovjeka. Integritet individualnog života i moralni identitet imaju prednost pred produženjem života i pred svakom mogućom prednošću koju jedno presađivanje može prouzročiti. Smatra se da presađivanje srca i pluća ne prouzrokuju takvu promjenu osobnosti.Postoji razlika između somatskih stanica u čovjekovom tijelu i zigota (gameta). Ovi zadnji tvore čovjekov fizički ali i psihički identitet. Ako bi se stvorila mogućnost presađivanja cerebralne materije, što je za sada čista hipoteza, vjerojatno bi nastala i mogućnost bitne promjene osobnog identiteta.Moralna teologija, za sada iz preventivnih razloga, drži da bi takvo presađivanje bilo nedopustivo. No, u svakom slučaju, tada bi bila potrebna nova analiza odnosa između koristi koja se postiže i štete koja se nanosi primatelju.
  3. Odgovor na pitanje da li se kod održavanje nekih organa na životu nakon moždane smrti radi o manipulaciji možemo naći, smatra B. Häring, u poimanju ljudske prirode.Čovjekov život, pa i njegovo zdravlje, za života, u službi su bližnjega. Prema tome, činjenica da ljudski organi, nakon smrti individuuma, nastavljaju živjeti služeći drugome, odgovara ljudskoj dijaloškoj naravi. … S moralnog stajališta ne može se iznaći nikakav prigovor praksi da svoje organe upotrebljavamo za spas života bližnjega, kada je naš život ionako stigao svome kraju.
  4. Kako doći do dovoljne količine potrebnih organa koji se uzimaju s mrtvaca?Jedni smatraju da bi trebalo krenuti u rutinsko uzimanje organa koje bi trebalo biti dopušteno ako se ne javi izričito protivljenje. Drugi smatraju da je dovoljno oporučno darivanje u slučaju smrti. B. Häring smatra “da zakonodavac poštuje građane kad pretpostavi da oni, ako su dovoljno obaviješteni (ili kada bi bili dovoljno obaviješteni) općenito uzevši shvaćaju visoku vrijednost takva dara nakon smrti te smatraju upravo razumljivim da jedan od njihovih organa i nakon njihove smrti u velikoj mjeri treba da služi životu drugih. Sloboda građana ostaje potpuno nedirnuta ako oni sami, ili njihova obitelj, imaju mogućnost da se usprotive vađenju”.Zakonodavac u svakom slučaju mora voditi računa o shvaćanjima “osrednjeg građanina”. Prvi korak nije zakon već oblikovanje zdravog javnog mnijenja.
  5. Glavno se etičko pitanje u problematici presađivanja organa manje odnosi na pravila, a više na razlikovanja koja je potrebno učiniti. U tom smislu etičko razlikovanje mora imati na umu tri čimbenika:
    • prvi se odnosi na odnos moći: što je subjekt slabiji, tj. pod vlašću nekoga, to će proces transplantacije biti nasilniji, kako kod davatelja tako kod primaoca, pristanak će biti neizvjesniji i autonomija odlučivanja veoma lako kompromitirana.
    • Drugi se tiče statusa koji čovjek ima unutar obitelji, gdje postoje razlike ovisno da li se radi o roditeljima ili djeci, muškarcu ili ženi, bratu ili sestri.
    • Treći se odnosi na dob: što je netko mlađi to je krhkiji i izloženiji opasnosti od manipulacije od strane moćnijih.

    Ti čimbenici tiču se uglavnom problematike transplantacije među članovima obitelji, ali ih možemo primijeniti i na široj razini.

 

IV. MOŽDANA SMRT

Teologija i filozofija preuzimaju danas od znanosti mišljenje da čas smrti nastupa kod kompletne neaktivnosti ili nepovratne degeneracije mozga. To je “moždana smrt”. Ona označava trenutak kada postoji eventualno samo “tjelesni život”, tj. biološka aktivnost, ali ne postoji više mogućnost da se povrati istinski “ljudski život”. Ovdje nastupa moralno vrednovanje: nakon što je znanost, uz pomoć sada dostupnih tehničkih sredstava, ustvrdila da ne postoji mogućnost vraćanja u “ljudski život”, moguće je postupati kao da se radi o mrtvome, gdje vrijede norme pijeteta i respekta, ali ne norma bitne nedodirljivosti ljudskog života. Napredak znanosti koji smanjuje rizik, utječe na etičko vrednovanje čina presađivanja.15 Kako je napredak znanosti smanjio rizik cjelokupne operacije kod presađivanja organa, tako se razvijalo i moralno-teološko vrednovanje tog čina, kako kod teologa i etičara tako kod Učiteljstva Crkve. Vjerujemo da će tako biti i ubuduće.

 

Jedan od glavnih zadataka medicinskog osoblja je taj da budu sigurni kako je smrt već nastupila (ovisno o elementima koji se u liječničkoj profesiji zahtijevaju). Nije moralno dopustivo površno se ophoditi s trenutkom smrti. Mogućnost da se putem presađivanja neki drugi život spasi ne opravdava izlaganje opasnosti života potencijalnog davatelja.

 

V. DANAŠNJI STAV KATOLIČKE CRKVE I DRUGIH VJERSKIH ZAJEDNICA

Povodom 18. Svjetskog transplantacijskog kongresa početkom rujna 2000. g. u Rimu, papa Ivan Pavao II. izašao je po prvi puta iz Vatikana da bi prisustvovao nekom znanstvenom skupu. To je učinio iz dva razloga: prvi je uputiti poruku da je smrt mozga, i u skladu s katoličkim moralnim naukom, definitivni prekid čovjekovog života, a drugi je namjera potaknuti presađivanje organe od klinički mrtvih osoba kako bi se pomoglo sačuvati život neizlječivim bolesnicima.

 

Najcitiranija rečenica danas na području darivanja organa jest ona pape Ivana Pavla II: “Sve što može poslužiti živomu, grijeh je pokopati”. Papa tu vidi veliku etičku vrijednost i plemenitost darivanja vlastitog tijela, jer se na taj način daruje dio samog sebe. To je najveća Isusova zapovijed – ljubav prema bližnjemu. Mnogi bi bolesnici mogli preživjeti, ne biti socijalni slučaj na teret državi, društvu i obitelji, kad bi ljudi bili spremni darovati svoje organe. Crkva danas ima apsolutno pozitivan stav prema darivanju organa. Tu do izražaja dolazi kršćanska krijepost ljubavi prema bližnjemu, čak i žrtvovanja za druge. Čovjek će uskrsnuli sa svojim dobrim djelima i pritom nije važno je li pokopan s dva ili s jednim bubregom.

 

I druge Crkve i vjerske zajednice u darivanju organa vide čin ljubavi i plemenitosti:

  • PROTESTANTIZAM – potiče i potvrđuje donaciju organa radi presađivanja, obrazlažući da je to “doprinos dobru čovječanstva i može biti izraz požrtvovnosti i ljubavi za bližnjega u nuždi”.
  • GRČKA PRAVOSLAVNA CRKVA – prihvaća darivanje organa, krvi i tkiva ukoliko oni pomažu poboljšavanju zdravlja i sprječavaju bolest.
  • JEHOVINI SVJEDOCI – smatraju da je donacija organa predmet slobodne volje. Svi organi i tkiva moraju biti u cijelosti isprani od krvi.
  • MORMONI – davanje organa nakon smrti ovisi o savjesti svakog pojedinca. Osobe moraju postići unutarnji mir i zadovoljstvo.
  • ROMI – ne prihvaćaju donaciju organa. Ovo je povezano s njihovim vjerovanjem u nastavak tjelesnog života nakon smrti. Zahtijevaju da tijelo bude u potpunosti nedirnuto jer duša s vremenom dobiva ponovno svoj tjelesni oblik.
  • ISLAM – tek 1983. god. davalaštvo je dozvoljeno pod uvjetom unaprijed potpisanog pristanka.
  • ŽIDOVI – ukoliko je netko u prilici da dade svoj organ kako bi spasio život drugog čovjeka, obavezan je to učiniti.
  • BUDISTI – davalaštvo je stvar osobne odluke. Respektiraju one koji daju svoje organe za napredak znanosti i spašavanje života.

 

VI. ZAKLJUČAK

Iz svega rečenog proizlazi da za pojedine ljude na ovom svijetu ne postoji samo rođendan koji je zapisan u rodnom listu. Oni svake godine slave i datum svog drugog rođendana. To je dan u kojem su oni dobili novo srce, nov bubreg.

 

Unatoč tome što su prevladane zakonske zapreke, a i Crkva je zauzela pozitivan stav i veliki broj ljudi misli pozitivno o darivanju organa, vidljivo je da potrebe za organima nisu zadovoljene. Iako je velik broj onih kojima je presađivanjem omogućen novi i bolji početak, ne možemo se zaobići pitanje što je s ljudima koji nisu dočekali organ ii s onima koji vape za novim organom kojega vjerojatno nikada neće dočekati. Razvojem medicine i drugih znanosti presađivanje je postalo rutinska postupak, ali je ostao nesrazmjer između potrebnih organa i organa koji su na raspolaganju.

 

Iako statistike pokazuju da u Hrvatskoj ima mnogo više pogodnih darovatelja bubrega nego u nizu drugih europskih zemalja, Hrvatska pripada zemljama s ispodprosječnim brojem davatelja organa. Najveći razlog malog broja darovatelja organa jest neobaviještenost. Ljudima treba razjasniti da je presađivanje prvenstveno u službi čovjeka i života. Svi bi mi već za života trebali razmišljati o darivanju organa. Vjerojatno dok smo mladi i zdravi.

 

Pred dvojbom da li se podvrgnuti intervenviji presađivanja ili ne, primalac se uglavnom može voditi procjenom vrednota koje su u pitanju, tj. ponderacijom ljestvice vrednota. Rizik biva kompenziran zrelom procjenom, tako da se pristanak na intervenviju ne može nikako okvalificirati kao fatalistički ili egoistički.

 

U toj problematici, kao i u mnogim drugima na polju medicine, etička prosudba mora slijediti dostignuća znanosti. Njezina se uloga ne sastoji prvenstveno u davanju konkretnih smjernica ili imperativa, nego u očuvanju ljudskog dostojanstva. Ona nije etika normi nego etika vrijednosti koje su u pitanju. Samo takvo shvaćanje etike biti će od koristi medicinskom osoblju, a pogotovo onima koji su prisiljeni podvrći se terapiji presađivanja organa.