Razvoj transplantacije organa doveo je do povećane potrebe za organima. U početku su se bubrezi dobivali od živih darovatelja, no to vremenom nije ni izdaleka bilo dovoljno. Osim toga, ekstrarenalne organe nije bilo moguće dobiti na taj način. Uvidjelo se da je jedini pravi način dobivanje od umrlih osoba. Nova znanja o moždanoj smrti i prateća legislativa omogućili su nove korake. Već od 80-ih godina osnivale su se organizacije za identificiranje preminulih potencijalnih davatelja i njihovo povezivanje s transplantacijskim centrima koji su organe trebali. Ove su se organizacije bavile i informiranjem javnosti i unapređenjem zakonskih propisa.

 

Zbog velike disproporcije u nedostatku organa u odnosu na potražnju, niz godina se pokušava usavršiti sustav prikupljanja i alokacije organa. Vremenom se shvatilo da su organi nacionalni resurs u svakom smislu i ono treba biti regulirano jedinstvenim nacionalnim propisima, a ne zakonski i organizacijski isparcelirano po pojedinim saveznim državama. To je dovelo do poboljšanja sustava prikupljanja organa, kao i bolje povezivanje s transplantacijskim centrima. Savezna je vlada zadnjih godina bitno poboljšala i objedinila sustav, u prvome redu na planu alokacije.