Osnovni  preduvjet transplantacije je dostupnost organa, a oni se većinom dobivaju od moždano mrtvih pacijenata. Iz tog je razloga dokazivanje moždane smrti prvi i neizostavni korak cijelog transplantacijskog procesa.

 

Smrt je proces, a ne trenutak. To je postupni proces na razini stanice, s različitom sposobnošću tkiva da izdrže nedostatak kisika.

 

Koncept smrti ljudskog bića bio je kroz povijest vrlo različit, a prestanak rada srca i prestanak disanja tradicionalno su smatrani sigurnim znakom smrti. No, danas znamo da je tek potpuni prekid moždane funkcije prava granica između života i smrti.

 

 

Međutim, zbog kulturoloških i civilizacijskih razloga, no prije svega onih zakonskih, mora se znati određeno vrijeme smrti, a to je trenutak utvrđivanja moždane smrti. U procesu umiranja, moždana smrt je ona točka s koje više nema povratka; nakon toga nikakvi terapijski postupci više ne mogu obrnuti proces u suprotnom smjeru.

 

Dva su zakonski prihvaćena koncepta moždane smrti:

 

  1. Smrt cijelog mozga

Ovaj koncept podrazumijeva nepovratni prekid funkcija velikog i malog mozga, kao i moždanog debla. Za postavljanje dijagnoze potrebna su dva klinička pregleda i neki od instrumentalnih (tehnoloških, elektrofizioloških) testova. Ovaj je koncept najčešći, a on vrijedi i u Hrvatskoj.

 

  1. Smrt moždanog debla

Definira se kao nepovratni gubitak svijesti i ireverzibilni prekid spontanog disanja. Dijagnoza se postavlja samo s dva klinička pregleda, a instrumentalni testovi nisu prijeko potrebni (npr. Vel. Britanija).

 

Postupak dokazivanja moždane smrti odvija se u četiri faze:

 

I. Ispunjavanje preduvjeta za postavljanje dijagnoze moždane smrti

 

 

Pacijent je u komi s prekidom disanja. Potrebno je poznavanje uzroka koji je doveo do oštećenja mozga. Mora se utvrditi da je oštećenje nepopravljivo.

 

 

II. Isključivanje reverzibilnih uzroka koji mogu oponašati moždanu smrt 

 

Moraju se isključiti reverzibilni uzroci. Naime, postoje stanja koja mogu oponašati moždanu smrt ili kompromitirati njeno dokazivanje.

 

 

III. Dva klinička pregleda kojima se potvrđuje smrt moždanog debla i prestanak disanja

 

Kliničke preglede provode dva liječnika specijalista i to anesteziolog, neurolog ili neurokirurg, i to razmaku od tri sata.

 

 

IV. Provesti najmanje jedan od sljedećih instrumentalnih (elektrofizioloških) testova:

 

  • selektivna panangiografija mozga (snimanje kontrastom moždanih krvnih žila)
  • kompjutorizirana tomografska angiografija mozga (CT) – kontrastno snimanje moždanih krvnih žila
  • transkranijalna dopplerska sonografija (ultrazvučna dinamična pretraga krvožilnih protoka)
  • elektroencefaografija (EEG), (snimanje električnih moždanih potencijala)
  • evocirani somatosenzorni potencijali (snimanje zvučno, električno i svjetlosno izazvanih moždanih reakcija)
  • radionuklidna scintigrafija mozga (snimanje dinamike moždanog raspoređivanja unijetog radioizotopa).

 

Tek nakon što su ispunjeni spomenuti uvjeti i učinjena dva obvezna klinička pregleda, te nakon što je učinjen najmanje jedan od spomenutih instrumentalnih testova, može se postaviti dijagnoza moždane smrti. komisijski Potpisuju je najmanje tri liječnika, i to oni koji su učinili kliničke preglede i barem jedan instrumentalni test. Unijeto vrijeme u ovom dokumentu je zakonski definirano vrijeme pacijentove smrti.