U svijetu danas s liste čekanja za presađivanje, organ dobije samo 10% bolesnika. Ostali tu sreću ne uspiju dohvatiti.

 

 

Jedan od prominentnih američkih transplantacijskih kirurga je na prijelomnom Istanbulskom skupu 2008. godine, nakon što su prikazana lumbotomirana tijela prodavatelja organa, komentirao: „Da li je to ono radi čega smo se započeli baviti transpantacijom? Jesmo li danas time zadovoljni. Želimo li mi u tome učestvovati?“ Prisutni indijski kirurg komentirao je: „Bojim se da je prekasno. Trgovina organima postala je uobičajeni i gotovo prihvaćeni način. Nerazvijene zemlje postaju žrtva velike potražnje naprednog svijeta.“

 

 

Kada je transplantacija organa pokrenula svoj uspješni povijesni zamah 80-ih godina, započela je prikrivena prodaja organa od živih davatelja u nekim dijelovima Azije, Bliskog istoka i Južne Amerike. Prve reakcije na taj  fenomen pojavile su se u Lancetu 1990. Velik grupe bolesnika stradavale su od poslijeoperacijskih komplikacija, poput odbacivanja, HIV-a, B ili C hepatitisa. Napredni svijet je ranih 90-ih godina pokušao upozoriti na zabrinjavajuće trendove. Danas je trgovina organima vrlo živi i unosan posao u širom svijeta.

 

 

Najveći broj protuzakonitih presađivanja od dobrovoljnih živih donora događa se u Egiptu, Indiji, Pakistanu i Srednjoj Americi. U poslu sudjeluju grupe ljudi iz niza različitih zemalja, od prodavatelja, trgovaca, mobilnog medicinskog osoblja, bolničkih ustanova pa, prešutno, čak  i država. Pitanja koja se oko toga postavljaju više nisu više samo etičke naravi. Radi se o razvijenom međunarodnom kriminalu.

 

 

U Palermskom protokolu Ujedinjenih naroda o trgovini ljudima iz 2000. godine (Protocol to prevent, suppress and punish trafficking in persons, supplementing the  united nations convention against transnational organized crime),  počelo se pisati o sumnjama na rastući problem kupoprodaje organa u svijetu. Već se tada ukazivalo na to  da se i dobrovoljni prodavatelji organa moraju smatrati žrtvama.

 

 

Organizaciju Organ Watch 90-ih godina utemeljli su profesori medicinske antropologije sa Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji, Nancy Scheper-Hughes i  Lawrence Cohen, istaknuti društveni  aktivisti. Oni upozoravaju: Računa se da se danas u svijetu od živih davatelja proda i kupi oko 10 tisuća organa. Dok se drugi načini nedozvoljene kupoprodaje i trgovine događaju na društvenom dnu, kod trgovine organima angažirani su najviši društveni slojevi poput kirurga i visokoobrazovanog medicinskog osoblja.

 

 

Trgovci organima koordiniraju: bolesnike, dobrovoljne davatelje u siromašnim zemljama i medicinsko osoblje koji su spremni kršiti profesionalne i etičke norme radi velike zarade. Trgovci pronalaze put do potrebne infrastrukture, poput bolnica i osiguravajućih kompanija (primjer Netcarea u J. Africi). U tom poslu sudjeluju tehničari u transfuzijskim i  tkivnim  laboratorijima, dijalitički nefrolozi,  grupe medicinskih sestara  i dr. Osnivaju se i turističke agencije za pripremu tih aktivnosti. Primatelji u transplantacijskom lancu dolaze često iz Kanade, Japana, Izraela, SAD-a i bogatih arapskih zemalja.

 

 

Nakon Istanbulske deklaracije 2008. godine uspostavljena je „Promatračka grupa „ – Custodian group,  koja brine o razvoju donorskog programa u pojedinim zemljama i obeshrabruje transplantacijski turizam. Istovremeno zahtijeva da se ne štite kirurzi koji provode presađivanja s nelegalno dobivenim organima.

 

 

Iako se ilegalne transplantacije obavljaju danas najčešće na Bliskom istoku, Središnjoj Aziji, Istočnoj  Europi i Latinskoj Americi, prodavatelji organa mogu se naći u gotovo svim zemljama. Naime, humanitarne krize koje se redaju u nizu, s masom ekonomskih i političkih izbjeglica, proizvode laki plijen za brojne mračne trgovce.

 

 

Iako se trgovima katkad promatra kao pomoć u spašavanju života terminalnim bolesnicima, radi se, u mahom svim državama, o protuzakonitom poslu. Trgovac I. Rosenbaum u New Yorku osuđen je tako prije izvjesnog vremena na svega dvije godine humanitarnog rada, jer je sudac zaključio da se radi o kriminalu „bez žrtava“.  Naravno da takav zaključak izaziva duboke etičke dvojbe. No, sudac se nemalo začudio kada je u korist trgovca, svjedočio sam bolesnik, ali i osoba koja je svoj organ prodala.

 

 

Tužitelji isto tako s razumijevanjem tretiraju bolesnike koji kupuju organe, jer su navodno u položaju da nalaze put kako sačuvali svoj život.

 

 

Rastućem problemu moglo bi koristiti razbijanje lanaca kupoprodaje, a profesionalne sankcije, mogle bi biti učinkovite s oduzimanjem licence kirurzima.

 

Voditeljica Organ Watcha Scheper-Hughes kaže: sve ovo predstavlja primjer kako su i u tome jadnici na tržištu u službi bogatih. Unatoč svemu, ona  i njezin Organ Watch podržavaju ideju o kompenzaciji za dobivanje organa od živih.