Moždana smrt – Povijesna perspektiva

Prije 1950. god. smrt je bila označavana samo kao prekid plućne i srčane funkcije. Većini ljudi to je značilo prestanak disanja i kucanja srca. Napretkom medicinske znanosti i reanimatologije, utemeljenjem intenzivnih jedinica, kao i usavršavanja medicinske tehnologije, kliničke farmakologije i drugih medicinskih specijalnosti, postalo je moguće privremeno održavati funkciju disanja i rad srca u vrijeme potpunog prekida moždane funkcije, što nazivamo moždanom smrću.

Najčešći uzroci moždane smrti su: (1) traumatska ozljeda glave (npr. u teškim prometnim nesrećama) i (2) teška spontana moždana krvarenja (moždani udar).

  • 1968. Deklaracija iz Sydneya: smrt je proces višestaničnog organizma – organizam može biti mrtav unatoč tome što je mnogo stanica još živo
  • 1968. Kriteriji moždane smrti Ad hoc Komiteta Harvardske medicinske škole
  • 1971. Minnesota kriteriji o moždanoj smrti
  • 1976. Prvi memorandum Pravilnika Ujedinjenog Kraljevstva (UK code)
  • 1979. Drugi memorandum Pravilnika Ujedinjenog Kraljevstva (UK code)

Klinički kriteriji za definiranje moždane smrti

sto_tr2

Prekid cirkulacije krvi u mozgu kod pacijenta u stanju moždane smrti

Dijagnostika moždane smrti je kompleksna. Potrebno je dokazati (1) smrt cijelog mozga, uključivši i moždano deblo i (2) potpunu ireverzibilnost takvog stanja (vidi sliku!).Elektroencefalografska aktivnost kod zdravog čovjeka
Elektroencefalografska aktivnost kod zdravog čovjeka

Oduvijek se mislilo da kad osoba umre, srce prestane s radom. Ako je osoba moždano mrtva, zašto tada srce ipak radi? Srce ima svoj autonomni sustav funkcioniranja, koji je neovisan o aktivnosti mozga. Srce može dalje kucati ako ima dovoljno kisika. Srce se čak može izvaditi, staviti u odgovarajuću otopinu i ono može dalje kucati. Tako je lakše razumjeti da srce može kucati u moždano mrtvom bolesniku.

Moždana smrt

eeg_1

Elektroencefalografska aktivnost kod zdravog čovjeka

eeg_2

U stanju smrti mozga nema elektroencefalografske aktivnost

Nedostatno razumijevanje moždane smrti ima dokazano negativni utjecaj na odluku obitelji za doniranjem organa. Zakonski, potvrda o smrti odražava trenutak kada su kod bolesnika zadovoljeni kriterije moždane smrti, a ne trenutak kada je došlo do prekida funkcije pluća ili kucanja srca. U tom razdoblju može se plućna funkcija održavati umjetno, tehnološkom podrškom, tj. mehaničkom ventilacijom ili “umjetnim disanjem”, te podržavati rad srca i krvne cirkulacije. U tom trenutku, dakle, nema više održavanja života, nego samo održavanja organa u funkciji.

Smrt mozga nije prognostička kategorija nego dijagnoza. Ovo je najvažnija dijagnoza u medicini, jer ima mnogostruke medicinske, etičke, pravne i eonomske implikacije.

Zašto obitelj odgovara s “DA” ili odgovara s “NE”?

Obitelj se traži da odluči o doniranju organa svojeg neposredno umrlog člana, u vrijeme najteže krizne situacije. Osjećaj nevjerice, tuge, bespomoćnosti i krivnje zamagljuju njihovo emotivno stanje. Možda nikada kao u tom trenutku obitelji je potrebna podrška okoline i zdravstvenog osoblja. Na prvi pogled izgleda da je možda previše opteretiti obitelj pitanjem o doniranju organa. Međutim, ponavljano je dokazano da obitelj nalazi utjehu kada im se pruži prilika donacijom organa omogućiti život drugim ljudima.

Vrlo je važno vjerovanje da je pokojnik htio pomoći drugima i vjerovanje da će doniranje donijeti nešto vrlo vrijedno i plemenito. Nasuprot tome, najčešći razlog zbog čega obitelj ne želi pristati na doniranje je što vjeruju da transplantacija nije uspješna, jer nemaju povjerenja u medicinsko osoblje, jer osjećaju sumnju u sustav distribucije organa, pokazuju neznanje o doniranju i presađivanju, boje se velikih nagrđenja pokojnika, odgode sahrane i ne poznaju religijske i kulturalne strane liječenja presađivanjem.

Razgovor o doniranju organa mora se voditi oprezno, imajući na umu stanje u kojem se obitelj nalazi, kao i respekt kojeg obitelj osjeća prihvaćajući smrt svoje bliske osobe. Osoba koja nudi opciju doniranja organa mora dobro poznavati čitav proces.

Obitelj također mora imati priliku razgovarati o doniranju i s drugim članovima obitelji, kao i eventualno sa svojim svećenikom. Prije nego što se ponudi mogućnost doniranja organa, potrebno je osigurati dovoljno vremena da obitelj razumije i prihvati da je nastupila smrt. Vijest o smrti i traženje dozvole potrebno je međusobno “razdvojiti”. Obitelj mora dobiti uvjerenja da će tijelo umrlog biti tretirano s dužnom pažnjom, dostojanstvom i poštovanjem, da je moguća sahrana s otvorenim lijesom, kao i da neće biti dodatnih pogrebnih troškova.