Transplantacijski koordinatori su ključni ljudi u donacijskom procesu. Bez njihove edukacije, motiviranosti i njihovog rada, transplantacijska medicina nema dovoljan broj organa za transplantaciju.

 

Ranih 60-ih godina prošlog stoljeća pojavili su se u SAD-u prvi transplantacijski koordinatori, dakle osobe zadužene za prikupljanje organa. Prekretnica je bila 1984. godina, kada je u Španjolskoj, odnosno Kataloniji, osnovan prvi tim transplantacijskih koordinatora. Radi se o prvim transplantacijskim koordinatorima kakve danas poznajemo. Dakle, unutarbolničkim koordinatorima, većinom intenzivistima ili anesteziolozima, kojima je glavni zadatak pronalaženje donora. To je ujedno i začetak takozvanog „španjolskog modela“, kakav je prihvatio velik broj europskih zemalja, među njima i Hrvatska.

 

 

Prvi koordinatori, u današnjem smislu riječi, u Hrvatskoj su se pojavili 90-ih godina, a njihova je uloga formalizirana 1998. godine naputkom Ministarstva zdravstva za provođenje programa eksplantacije organa, kojim je određeno da svaka bolnica mora imati koordinatora za eksplantaciju. To su isprva bili rukovoditelji anestezioloških odjela ili jedinica intenzivnog liječenja, da bi kroz desetak godina tu dužnost preuzeli mlađi anesteziolozi, educirani na nekom od specijaliziranih tečajeva u Španjolskoj ili Hrvatskoj.

 

Pronalaženje potencijalnog davatelja početna je točka transplantacijskog procesa. No, pretvaranje potencijalnog donora u stvarnog, složen je proces koji se sastoji od niza etapnih koraka. Koordinator je osoba zadužena da taj proces prođe skladno i uspješno. Stoga su uloge transplantacijskog koordinatora mogu navesti:

 

  1. Pronalaženje potencijalnog donora
  2. Dijagnostika moždane smrti
  3. Evaluacija donora
  4. Razgovor s obitelji
  5. Održavanje donora
  6. Organizacija eksplantacijskog procesa i koordinacija eksplantacijskih timova

Svaka hrvatska bolnica ima bolničkog transplantacijskog koordinatora i njegovog pomoćnika, iako u većini bolnica postoji i veći broj zdravstvenih profesionalaca educiranih za taj posao. Najvećim dijelom koordinatori ovaj posao obavljaju kao dodatni, uz svoj redovni posao.

 

Edukacija koordinatora iznimno je važna, s obzirom da se radi o specifičnom i sasvim novom poslu. Gotovo sve europske zemlje provode izobrazbu koordinatora,  a u većini slučajeva je to tek nakon stupanja na dužnost.

 

Važnu ulogu u edukaciji ovih stručnjaka odigrao je TPM (Transplant Procurement Management), španjolski tečaj, koji je utemeljen 1991. godine i smatra se jednim od najboljih u svijetu.

 

U Hrvatskoj je održano nekoliko većih i manjih tečajeva za transplantacijske koordinatore. Na I. i II. Tečaju za transplantacijske koordinatore na Brijunima ( 2003. I 2009. godine ) u suorganizaciji Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Hrvatske donorske meže i Opće bolnice Pula, educirano je ukupno 120 koordinatora, a 2006. godine održan je TPM tečaj u Zagrebu. Osim toga, mnogi su koordinatori završili TPM tečaj u Barceloni, gotovo njih 70.

 

Od 2014. godine Hrvatska donorska mreža je, u suorganizaciji s Ministarstvom zdravlja, dobila licencu za samostalnu organizaciju ovakvih tečajeva. Održana su dva takva do sada, 2014. i 2015, na kojima je obrazovano po 36 polaznika iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, Rumunjske i Moldavije.  Ovo je po prvi puta da je jedna država dobila mogućnost organizacije ovih tečajeva.