Piše: urednik

 

 

Moždana smrt je smrt

 

 

UVOD

 

Većina zemalja ima neprestani problem s nedostatkom organa za presađivanje. Potrebe su uglavnom višestruko veće od broja prikupljenih organa. Mogućnost da se organi dobiju od uzgoja matičnih stanica, još je daleko. Zato je potrebno unaprijediti i poboljšati sadašnje stanje, u kojem ljudske supstance nemaju zamjenu.

 

Evo razmatranja o problemima na koje nailaze mnoge zemlje u svijetu. Kad dođe do moždane smrti pacijenta i kada bliska obitelj bude pozvana na razgovor o mogućnosti dobivanja organa za presađivanje, ona često nije na razini da stanje razumije i donese odgovarajuću odluku. S tim sumnjama i dvojbama vrijeme prolazi i gube se izgledi za vrijednost potencijalno iskoristivih organa. Rastu visoki troškovi nepotrebnog i besmislenog odugovlačenja i nastavka liječenja umrlog pacijenta. Nikakva se odluka ne donosi. Neutemeljena nada razara blisku rodbinu i širi krug najbližih. Traje psihičko iscrpljivanje. Na koncu se tehnološka podrška umrlom ipak mora isključiti, a izgledi da se pomogne nizu teško bolesnih ljudi, nepovratno su izgubljeni.

 

 

 

DJELOMIČNA NEPOVJERLJIVOST JAVNOSTI

 

U javnosti se nailazi na dvojbe o moždanoj smrti. Često ne postoji usklađenost između termina kliničke i moždane smrti. Pojavljuju se fantazmagorični tekstovi u povratku iz smrti u život, pa čak i s nebuloznim osobnim iskustvima. Sve to podgrijava nesigurnost i ulaže se nedovoljno napora kako bi se nova medicinska saznanja i razjašnjenja prenijela javnosti na prihvatljiv i dostupan  način.

 

Fenomen smrti ostaje velikim dijelom nerazjašnjen svakom čovjeku. Živi instinktivno o tome ne žele razmišljati, a trenutak prekida života ostaje općeniti mit, dalek i maglovit. Liječnikovo medicinsko znanje se povremeno dovodi u sumnju, istina se provjerava drugim i trećim mišljenjem, … Mediji, a i Net, puni su tekstova o mogućnosti liječničke pogreške. Na društvenim mrežama se podcjenjuju znanstveni dosezi i medicinska znanja.

 

 

SUOČAVANJE S OBAVIJESTI O SMRTI

 

Najbliži pokojnikovi srodnici instinktivno odbacuju informaciju o pokojnikovoj smrti. Rodbina uvijek sumnja da smrt nije definitivno potvrđena i da još  uvijek postoje izgledi da se život ipak sačuva. Odbijaju pomisao da moždana smrt ne dopušta mogućnost nastavka života. Možda je došlo do greške? Možda dijagnostika nije potpuna? Da li se još nešto može učiniti?  Redovito se postavlja pitanje: kako to da je  pacijent mrtav ako mu srce još kuca, a i diše (makar uz pomoć stroja), a i njegova ružičasta boja je očuvana . . .

 

 

NEDOVOLJNO RAZUMIJEVANJE MOŽDANE SMRTI

 

Danas svi provjeravaju stvari na Netu. Odgovori o smrti, posebno o moždanoj smrti, tamo su često prekoncizni, kategorični, nedovoljno definirani ili pak komplicirani, nedorečeni, necjelovito objašnjeni i prosječnom posjetiocu ne posve pristupačni.

 

Mnogo se napora, posebno u SAD-u i europskim zemljama, ulaže kako bi se razjasnilo stanje moždane smrti, stanje koje otvara mogućnost dobivanja organa da bi se liječili terminalni bolesnici. U nekim državama to je donijelo konkretne rezultate (Španjolska, Hrvatska . . ) ali u mnogim zemljama se takvi pomaci odvijaju vrlo sporo (Njemačka, V. Britanija . .). Gdje, dakle,  leži tajna u interakciji s javnošću i kako usavršiti objašnjena bliskoj rodbini da je u stanju moždane smrti  stanje nepovratno?

 

U javnosti, unatoč mnogim napretcima u razumijevanju moždane smrti, i dalje postoje nepreciznosti, nejasnoće i nedovoljna uvjerljivost. Gdje je granica života i smrti? Zato, razjašnjavanja nije nikad dovoljno. Bez barem površnog razumijevanja fenomena bespovratnog stanja moždane smrti, ne može se računati na racionalno odlučivanje o davanju dozvole za korištenje organa za presađivanje.

 

Opći pojam smrti kod prosječno obrazovane osobe predstavlja trenutak prekida disanja i srčanog rada (klinička smrt) i tu se moždane aktivnosti puno ne uzimaju u obzir. Upravo razmatranje i objašnjavanje stanja moždane funkcije u tom trenutku, smeta, uvodi zbunjenost, neodređenost i oklijevanje u rasuđivanju. Zbog nedostatka specifičnih znanja, odgovarajuće objektivno zaključivanje je blokirano i onemogućeno. Termini kao klinička smrt, koma i njene karakteristike, moždana smrt, smrt moždanog debla, srčani zastoj prije ili poslije toga, isključenje moždane funkcije, temporerna tehnološka podrška respiraciji i krvotoku, prekid moždane krvne cirkulacije, prekid respiracije, gubitak moždanih refleksa, gubitak svijesti, interpretacija svijesti, moždani vitalni centri, suvremene dijagnostičke metode i drugi različiti termini, unose kod slušatelja daljnju nesposobnost razumijevanja, otežavaju njegovo daljnje racionalno razmišljanje. Put prema logičnom zaključku i donošenju njegove toliko važne odluke postaje, sasvim prirodno, nemoguć.

 

Razgovor o darivanju mora biti vremenski barem kratko odvojen od obavijesti o smrti najbližeg. Ovo omogućuje obitelji da prihvati smrt i da smireno razmotri dobivenu informaciju o moždanoj smrti.

 

Tek nakon tih epizoda  može se, s odgodom započeti razgovor o doniranju. Najbolje je da liječnici koji liječe pacijenta, ne razgovaraju s obitelji o doniranju. To mora voditi uvježbani tim specijaliziranih profesionalaca i to u skladu i dogovoru s liječnicima koji liječe umrloga.

 

 

 

ZAKLJUČAK

 

Poštujući pokojnikov stav o doniranju,
poštujemo i njega samoga

 

 

Odbijanje obitelji za uzimanje organa predstavlja veliku prepreku za uspješnost transplantacijskog liječenja. Mnogo pojedinačnih faktora igra ulogu u poboljšanju stope uspješnosti u dobivanju dozvole.

 

Ostaje naša zadaća da i dalje u javnosti neumorno i neprekidno tumačimo fenomen moždane smrti, toliko važne dijagnoze, nastale kao plod značajnog znanstvenog napretka i medicinskih spoznaja u zadnjih pola stoljeća.

 

Bez obzira na visoki stupanj uspješnosti u prikupljanju organa, potrebno je omogućiti da svaki građanin dobije osnovna znanja o moždanoj smrti i to jednostavnim konkretnim i izravnim objašnjenjima. Samo tako pojedina osoba može izgraditi stav o tome i na tome temeljiti svoju opredijeljenost ili pak protivljenje darivanju organa. Pokušali smo ranije ilustrirati da je neupućenoj osobi u teškom trenutku boli, vrlo teško donijeti racionalnu odluku o tome.

 

Uloga je zdravstvenih radnika i raznih organizacija potaknuti svakog građanina da o tome razmišlja, dobije temeljna znanja i sa svojom obitelji izgradi osobni i obiteljski stav o moždanoj smrti i darivanju organa. Imajući stav o tome, lakše se u danom trenutku donosi odluka. Ako je poznata i ranija odluka pokojnika, stvari se dodatno pojednostavljuju. Naime, poštujući stav pokojnika, poštuje se i pokojnika samoga.

 

Jedino takvi dosezi omogućuju opredijeljenost cijelog društva da sudjeluje u podršci transplantacijskom liječenju tisuća bolesnih građana u svakoj zemlji.