UREDNIK

 

Iran ima razvijeni sustav dobivanja organa od živih darovatelja, a manjim dijelom od umrlih. To je jedina zemlja u svijetu koja dopušta izvjesni stupanj otvorene kupoprodaje organa. Tim obrascem u potpunosti je, već od 2000. godine, riješeno pitanje prikupljanja organa za presađivanje do te mjere, da liste čekanja uopće nema.

 

Sasvim je drugo pitanje, da li je iranski model prihvatljiv za druge zemlje i koji se elementi takvog modela eventualno mogu koristiti u nedostatku toliko potrebnih organa.

 

KRATKA POVIJEST

 

Prva transplantacija organa na Srednjem istoku izvedena je u Iranu 1968. godine. Do Islamske revolucije 1979. godine, presađivanje je teklo od živih davatelja u ograničenom opsegu, no zbog međunarodnih sankcija sve je stalo. Bolesnici su se snalazili izvan zemlje. Sredinom 80-ih godina, u vrijeme Iransko-iračkog rata, ovo je polje ponovno oživjelo zbog rapidnog povećanja lista čekanja.

 

Daljnjim razvojem, oslobođeni model kupoprodaje organa od živih davatelja doveo je na prijelazu stoljeća do nestanka liste čekanja. Ovo stanje traje i danas u zemlji sa 72 mil. stanovnika. Kupoprodaja se odvija samo za iranske državljane. Za inozemne to dolazi u obzir samo ako su i darivatelj i primatelj iste nacionalnosti.

 

Svega 10-15% presađenih organa dobiva se od umrlih davatelja. Vrlo se teško dolazi do kadaveričnih organa iz religijskih razloga, koji upućuju na to da mrtvo tijelo pripada Bogu, da nije dozvoljeno mutilirati ga i da se ukop ne može odgađati. Osim toga, u Islamu ne postoji opća hijerarhijska struktura kroz koju bi se postavio sustav prikupljanja kadaveričnih organa pa pojedinačni religijski vođe u plemenskom i feudalnom uređenju autonomno odlučuju o tome. Nema dovoljno povjerenja ni u moždanu smrt.

 

KAKO SE ODVIJA PROCES

 

Iran je jedina zemlja gdje je programom „nagrađeno darivanje“ ili „kompenzirano donorstvo“ omogućena kupoprodaja bubrega i to Vladinim zakonom iz 1997. godine.  Ovo se tumači kao nadzirano tržište. Darivatelj dobiva oko 4000 dolara (varira po dobi). Primatelj uplaćuje veći dio svote, a humanitarne zaklade novčano pomažu siromašne bolesnike. Država takvu transakciju odobrava novčanom naknadom od oko jedne trećine, kao i zdravstvenom podrškom darovatelju za nekoliko sljedećih godina. Pokriva i troškove skupog transplantacijskog postupka. Tako se u Iranu transplantira oko 2000 bubrega godišnje i to se odvija isključivo u državnim klinikama.

 

Aktualni iranski model, koji neki hvale, a  neki naravno osporavaju, omogućuje dakle prodaju bubrega s državnom kontrolom i određenom podrškom. Proces se odvija posredstvom dviju neprofitnih organizacija: Udruge za podršku bubrežnim bolesnicima i Dobrotvornom organizacijom za posebne i teške bolesti. Ove organizacije postavljaju pravila i nadziru njihovu primjenu, sve pod okriljem Ministarstva zdravstva. One  bez naknade omogućuju selekciju dobrovoljnih darovatelja i njihovog povezivanja s potencijalnim primateljima. Isto tako posreduju u provjeri tkivne podudarnosti i nadziru fer odnos među zainteresiranim stranama.

 

Liječnici, koji procjenjuju podudarnost, ne mogu biti izravno uključeni u transplantacijski proces. Kako bi se spriječila korupcija, ni transplantacijske klinike, niti transplantacijski kirurzi ne smiju sudjelovati u izboru prodavatelja.

 

Iranske vlasti tvrde da neki svojevoljni donatori imaju financijske razloge, ali ima i onih s milosrdnim motivima. Treba naglasiti da se mnogi takvi dogovori i „darivanja“ odvijaju i sasvim privatnim kontaktima, bez službenog posredovanja i kontrole. Mnogi prodaju bubreg kako bi platili dugove, jer u Iranu dužnicima prijeti zatvor.

 

PASIVNA DRŽAVNA PODRŠKA I KONTROLA

 

Namjera je naglasiti da se radi o sustavu svojevoljnog doniranja koji nagrađuje primatelja. Društvo i država podržavaju model i zbog značajne ekonomske uštede. Sve se odvija na način da se pogoduje potencijalnim darivateljima, ističe ih se kao dobar primjer i potiče onime što njima izravno može koristiti – npr. oslobađanjem od vojne službe ili drugim pogodnostima. Naglasak je na dobročinstvu, pa se i karitativne organizacije okreću pojedinačnom svojevoljnom donatoru i  susretljivo mu pogoduju.

 

No, u pozadini takvog uspjeha postoji veliki  broj bolesnika s terminalnom bubrežnom bolesti koji ni ne dođu do dijalize pa ni ne mogu postati kandidati za presađivanje.

 

 

iran_1

„Darujem bubreg.“ A+, Teheran 2009. Izvor: Net

 

 

KAKO SE OGRANIČAVAJU ZLOUPOTREBE     

 

Kako bi se spriječile zloupotrebe i crno tržište, neprofitne organizacije uređuju cijeli proces i zadržavaju uplaćeni novac sve do završetka transplantacijskog procesa. Državne zdravstvene vlasti daju dozvolu za čitavi postupak koji se odvija samo u licenciranim ustanovama. Stranci su isključeni i tako je onemogućen „transplantacijski turizam“.

 

ODJECI

 

Neki eksperti zapadnih zemalja predlažu mogućnost prihvaćanja nekih aspekata toga modela radi spašavanja života što većeg broja bolesnika. Među njima je i CATO (think tank koji se bavi ljudskim pravima, individualnim slobodama, slobodnim tržištem ..) – američka organizacija koja ističe da je model vrijedan razmatranja (u SAD-u je prodaja organa zabranjena zakonom iz 1984. g.).

 

 

iran_2

Na uličnim „oglasnim pločama“ na tisuće poruka o prodaji bubrega. Izvor: Net

 

 

ETIČKI ASPEKT OVOGA MODELA

 

Velika većina darivatelja, naravno, dolazi iz siromašnog društvenog milijea. Komercijalizacija pogađa siromašne društvene slojeve i ranjive skupine i, kako kaže Istanbulska deklaracija, nepotpuno sređeno stanje neizbježno vodi k nejednakosti. Mnogi procesi u tom modelu odvijaju se izvan državne kontrole, nedohvatljivom izravnom pogodbom. Dakle, dijelom su odškrinuta vrata „tržnici“ bubrega i to je, dakako, etički upitno.

 

Unatoč dobroj organizaciji i temeljitom nadzoru, nije moguće isključiti kolanje crnog novca i neki oblik korupcije. Ne treba zanemariti ni zdravstveni rizik za darivatelje, umanjenu kvalitetu njihovog života, a neizbježna je i izvjesna stopa smrtnosti.

 

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da se svaka prodaja organa mora zabraniti. Ne može se odrediti novčanu vrijednost ljudskom organu. On nema cijenu. Organ se smije darovati, ali bez naknade.

 

 

 

Izvori: Radio Freee Europe 2012., Souciant 2014., The Guardian 2015., osobna priopćenja, Charity Association for kidney patients,  …

 


 

KOMENTAR UREDNIKA

 

Ovaj model, shvatljivo, destimulira razvoj kadaverične transplantacije i umanjuje stopu živih srodnih darivanja.

 

S aspekta uspješnog prikupljanja organa od umrlih u Hrvatskoj, iranski model nije prihvatljiv. Mogu mu se, bez posebne analize, naći mnoge zamjerke.

 

S druge strane, kadaverično prikupljanje organa je, uz odgovarajuću legislativu (zakon predmjevanog pristanka), provjereno najbolje rješenje. Ono rješava sva etička pitanja i dvojbe, nije rizično za davatelja, ekonomski je najjeftinije, ne treba istraživati motive, pravično je, ima značajnu karitativnu komponentu, lako ga je nadzirati i uz dobru organizaciju nedohvatljivo je za moguću korupciju. Izvor je nepresušan. Zahtijeva visoki stupanj vrijednog društvenog angažmana i pri tome razvija najviši stupanj ljudske solidarnosti – solidarnosti među nepoznatima.

 

Transplantaciju od živih srodnih darivatelja treba dopustiti u razumnoj mjeri, a od nesrodnih sasvim iznimno i s temeljitom nadzorom.