Autor: urednik mrežnog mjesta www.hdm.hr, dr. I. Povrzanović

 

 

PRESJEK RAZVOJA TRANSPLANTACIJSKOG LIJEČENJA
U BOSNI I HERCEGOVINI OD NJEGOVIH POČETAKA DO AKTUALNOG STANJA

 

.. ipak spasiš nekom život. Ako već od tvog nema ništa, što da ne produžiš nekom život”                                        (anonimni građanin BiH)

 

 

 

Transplantacija organa u BiH nije nepoznata javnosti. Već je 1974. godine, pod vodstvom  prof. dr. Sretena Boškovića u Sarajevu, učinjeno prvo uspješno presađivanje bubrega. Tada se u bivšoj državi nekako pripremao zakon pretpostavljenoga pristanka.

 

KRONOLOŠKI PREGLED

 

U rujnu  1999. godine je u Tuzli izvedena prva uspješna transplantacija bubrega sa živog srodnika, a u 2006. godini i prva kadeverična transplantacija bubrega. Do 2012. izvedeno je 11 kadaveričnih presađivanja, a do 2015. ukupno 20. Tada još nije bio uspostavljen autonomni sustav HLA tipizacije. Zanimljivo je da je druga kadeverična transplantacija u UKC-u Tuzla izvedena s organom iz Republike Srpske.

 

Do 2012. godine u BiH su se najviše provodile rodbinske transplantacije od živog darovatelja i to uglavnom u Tuzli (do tada desetak). Nije bilo dozvoljeno  presađivanje organa izvan obiteljskog kruga.  Opseg  je u to vrijeme proširen na nešto širu obitelj, kao i na supružničke transplantacije (2009. g. izvedena je prva supružnička transplantacija, a do 2013. godine je učinjeno još 12 takvih)

 

U to vrijeme  postojali su kontakti s turskom klinikom Memorial za nabavku opreme i dodatnu edukaciju specijaliziranih kadrova.

 

Liste oboljelih pacijenata za transplantaciju su se, po riječima tuzlanskog prof. Hodžića, vodile zasebno u pojedinim kliničkim centrima Federacije, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Nije bilo jedinstvene liste.

 

Po riječima rukovoditeljice Klinike za hemodijalizu Univerzitetskog kliničkoga centra u Sarajevu, prof. dr. Halime Resić, u UKC Sarajevo provedeno je  do kraja 2015. godine 50 tx bubrega, najvećim dijelom od živih davatelja, od toga osam kadaveričnih.

 

Halima Resić

Prof. dr. sc. Halima Resić

 

Tijekom 16 godina, do 2015. godine, su u Tuzli uspješno obavljene ukupno 152 transplatacije bubrega, kaže prof. dr. sc. Senaid Trnačević, šef Odsjeka za transplantaciju. U 2015. godini su se u UKC Tuzla izvodile transplantacije rožnice, bubrega i jetre,  tri puta više u odnosu na ukupno sve kliničke centre u BiH. U Federaciji BiH je u toj godini  učinjeno  ukupno 28 transplantacija. Od toga u Sarajevu 10 i Tuzli 18 transplantacija, kaže prof. dr. Enisa Mešić – voditeljica Odjeljenja za nefrologiju i transplantaciju bubrega Kliničkog centra u Tuzli.

 

Trnačević Mešić

Prof. dr. sc. Senaid Trnačević (lijevo) i prof. dr. sc. Enisa Mešić (desno)

 

SADAŠNJE STANJE U BiH I FEDERACIJI

 

Danas još nema jedinstvenog ministarstva zdravstva za područje cijele BiH. Bilo je pokušaja da se uspostavi državna transplantacijska organizacija, no to do sada nije uspjelo. Nema jedinstvene liste čekanja za organe.

 

BiH sada ima tri transplantacijska centra: u Sarajevu se provode transplantacije bubrega s umrlih i živih davatelja, u Tuzli bubreg, jetra, rožnica, i u Banjaluci rodbinska transplantacija bubrega. Najviše se presađivanja godišnje učini u Tuzli. Prije kraćeg vremena u Federaciji  je osnovan Centar za transplantaciju bubrega. Prof. Resić ističe da BiH ima osposobljene  stručnjake i transplantacijske centre, ali je sustav razjedinjen i javnost neinformirana.

 

Do 2016. učinjeno je u BiH ukupno 250 tx bubrega (u Tuzli čak preko 150), najvećim dijelom od živog davatelja.

 

U BiH ima sada na dijalizi  oko 3000 kroničnih bubrežnih bolesnika, od čega ih je oko 2.000 u Federaciji. Mnogo bolesnika čeka novu jetru, bubreg, srce, koštanu srž ili rožnicu –  većina pacijenata, kao i obično, čeka bubreg, kazala je prof. Enisa Mešić.

 

STANJE U REPUBLICI SRPSKOJ

 

U  Kliničkom centru Banjaluka je 18. srpnja 2010. izvedena  prva transplantacija bubrega sa živog darovatelja. Do 2013. je učinjeno 11 transplantacija bubrega, no samo od žive osobe. Kadaveričnih bubrega nije bilo. U  to vrijeme na bubreg je čekalo 20-ak bolesnika. Nije bilo obrađenih pacijenata za transplantaciju drugih organa i nije bilo službene liste čekanja.

 

Počevši od 2011. godine su se neka presađivanja, po potpisanom međusobnom ugovoru, obavljala u Republici Srbiji. Zdravstveni fond RS-a je uglavnom pokrivao troškove za indicirane transplantacije u inozemstvu. Prije 2012. godine bilo je javnih akcija za prikupljanje dobrotvornih priloga za liječenje pacijenata u inozemstvu, no po riječima nefrologa u banjalučkom Kliničkom centru, dr. Milorada Grujičića, ovo nije slalo dobru sliku o zdravstvenom sustavu.

 

ORGANIZACIJSKI POMACI

 

Udruženje za nefrologiju, dijalizu i transplataciju u Bosni i Hercegovini je 1999. god.  formiralo Renalni registar Bosne i Hercegovine, a ovaj je od 2002. god. uključen u Evropski renalni registar.

 

Od civilnih organizacija i udruga, koje se bave edukacijom i promoviranjem transplantacijskog liječenja, Donorska mreža BiH, osnovana 2003. godine, razvila je oko 2007. godine mrežu stručnih povjerenika za cijelu Federaciju koji su edukacijski djelovali u javnosti u svojim regijama. Danas postoji samo formalno. Neprekidno aktivna je jedino Donorska mreža Kantona Sarajevo, kaže njena predsjednica prof. Resić.

 

Od 2013. postoji protokol o suradnji između Republike Hrvatske i Federacije BiH. 2015. godine osnovan je u okviru Federalnog ministarstva zdravstva Centar za transplantaciju organa kako bi se nezadovoljavajuće stanje unaprijedilo.

 

LEGISLATIVNI OKVIR

 

U bivšoj zajedničkoj državi na snazi je bio zakon pretpostavljenog pristanka. 2000-ih je takav zakon, iz nejasnih razloga, promijenjen u zakon obavijesnog pristanka. No, ne postoji registar davatelja koji za života daju pristanak o posmrtnom doniranju.

 

U 2014. donijet je u Federaciji Bosne i Hercegovine, Prijedlog rezolucije o unapređenju transplantacijske medicine. Napredak u Federaciji BiH trebale bi donijeti izmjene federalnog zakona o transplantiranju organa, kaže Tomislav Žuljević, predsjednik federalnog Udruženja osoba kojima su transplantirani organi ili su na redovitoj hemodijalizi.

 

Ukoliko Federalni parlament odobri izmjene zakona o transplantiranju organa, zaživjet će praksa “pretpostavljenog pristanka“, što znači da će građani biti potencijalni donori, osim onih koji se tokom života posebno tome protive. Obitelj će se uvijek pitati za suglasnost, a potrebno je uspostaviti i registar nedarovatelja.


Federacija BiH bi, dakle, mogla dobiti suvremeni zakon (poput većine europskih zemalja), koji će stvoriti nove temelje za povećani broj transplantacija, kako oboljeli više ne bi morali odlaziti na skupe zahvate u inozemstvo.

 

IZOBRAZBA

 

U Tuzli je 2003. godine Hrvatska donorska mreža, uz pomoć lokalnih i sarajevskih volontera, u proširenom trodnevnom tečaju educirano prvih 46 bosanskih tx koordinatora. Predavači su bili iz Hrvatske donorske mreže i njihovi španjolski kolege iz Barcelone na čelu s dr. Martijem Manyalichom. Polaznici su bili liječnici iz cijele Federacije. U to vrijeme je u BiH osnovana i Donorska mreža BiH, sestrinska organizacija Hrvatske donorske mreže, uz pomoć sarajevskog humanitarca Vernesa Ćosića, oslonjenog na podršku jednog američkog filantropa. kao i uz podršku istaknutih tuzlanskih liječnika, prof. dr. Senaida Trnačevića i prof. dr. Enise Mešić, sarajevske prof. dr. Halime Resić i dr., kao i osoba iz zone civilnog društva.

 

U Sarajevu, Donorska mreža u Kantonu Sarajevo danas radi na organizacijskim pomacima u prikupljanju organa i provodi edukaciju u javnosti, te posebno u u srednjim školama.

 

Od 2014. godine, Hrvatska donorska mreža, u suradnji s TPM-DTI fundacijom (Transplant  Procurement menagement – Donation and Transplantation Institute) i Ministarstvom zdravlja RH, održava Intermediate TPM tečajeve  za transplantacijske koordinatore iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije, a od 2015. i za one iz Bugarske, Rumunjske i Moldavije. Programom je obuhvaćen cijeli transplantacijski proces, s naglaskom na davatelje organa. U tri dana održavaju su predavanja o organizacijskim tx procesima, detekciji potencijalnih donora, njihove evaluacije, pa preko postavljanja dijagnoze moždane smrti, održavanja donora i razgovora s obitelji, do samog čina eksplantacije, pravila raspodjele organa i alokacijskih kriterija.

 

DONORSKE KARTICE

 

Prvu donorsku karticu  lansirao je poznati humanitarac Vernes Ćosić još 2003. godine.

 

Vernes Ćosić

Dipl. psih. Vernes Ćosić, afirmirani humanitarni aktivist

 

Kasnije su nastale i druge, a već duže vrijeme je aktualna ona Donorske mreže u Kantonu Sarajevo

 

Statistika pokazuje da su dvadeset puta veći izgledi da vam tokom života zatreba organ, nego da bu

dete davatelj organa, upozorava prof. Resić. 

 

REGIONALNA SURADNJA

 

 

Ministar zdravlja Republike Hrvatske R. Ostojić i ministar zdravstva Federacija BiH R. Mesihović, potpisali su u prosincu 2013. Protokol o suradnji na području pribavljanja i presađivanja ljudskih organa, dvije godine nakon što je 2011. potpisan Memorandum o suradnji između Federacije BiH i Hrvatske na području zdravstva. Protokol predviđa razmjenu organa na načelima solidarnosti. To uključuje i mogućnost da se hitni pacijenti iz Federacije uvrste na hrvatsku listu čekanja preko izabranih centara u Hrvatskoj, za srce i jetru, kao i za dječje bubrege.


U cilju razvoja  tx programa regije je 2015. godine unaprijeđena suradnja i s drugim susjednim zemljama u okviru Zdravstvene mreže Jugoistočne Evrope (South-East European Health Network).

 

NEPROFITNE UDRUGE I  RAD U JAVNOSTI

 

Bez intenzivne i bliske suradnje zdravstvenih vlasti i zainteresiranih neprof

Kartica Kantona Sarajevo

Donorska kartica Donorske mreže u Kantonu Sarajevo

itnih i humanitarnih udruga iz zone civilnog društva, teško je ostvariti bitni napredak. Civilne organizacije, naime, sadrže stručnjake, koje državna administracija nema ili pak nema dovoljno.

 

Savjeti, ideje i inicijative o pokretanju uspješnog sustava prikupljanja organa dolaze uvijek od nevladinih eksperata za to područje, a vlast bi trebala te ideje implementirati. Bez neprofitnih udruga nema javne akcije, kao i prijeko potrebnog edukacijskog rada u javnosti. Hrvatska je prošla sve te mukotrpne razvojne faze.

 

Prof. dr. Halima Resić, koordinatorica Donorske mreže Sarajevskog kantona iz Kliničkog centra Sarajevo, kaže da je potrebno raditi na podizanju solidarne svijesti građana: “Javnost je ta koja je odlučujuća u podršci transplantaciji. Jedan od razloga nedostatka kadaveričnih transplantacija je odbijanje obitelji. Osim toga, povremeno se pojavljuju i oglasi o prodaji organa, što stvara dodatne dvojbe među građanima“. U  10-ak godina postojanja ove udruge, obilježavali su Svjetski dan bubrega i Europski dan donacije i transplantacije, provodili su edukaciju srednjoškolaca i distribuirali više od 11 tisuća donorskih kartica.

 

ŠTO JE JOŠ POTREBNO UČINITI

 

Potrebno je osnovati državnu tx organizaciju radi organizacijskog unapređenja, no ona istovremeno dodatno ulijeva povjerenje u javnosti o transparentnom procesu prikupljanju organa sa svrhom liječenja terminalnih bolesnika. Zdravstvene vlasti pored toga moraju svoje djelovanje uskladiti s drugim ministarstvima, npr. s onim unutarnjih poslova, obrane, transporta … Potrebno je postaviti čelnog tx koordinatora za čitavu državu.

Zdravstveni sustav služi samo kao posrednik između javnosti, koja organe treba za liječenje teških bolesnika  i građana koji moraju pomoći da se prikupljaju organi za presađivanje.

Potrebno je uspostaviti sustavni promotivni rad u javnosti na razini  cijele države, s posebnom izobrazbom ciljnih skupina – studenti medicine, nastavnici, vjeroučitelji, srednjoškolci i dr., te nastaviti neprekidnu edukaciju specijaliziranih liječnika, posebno tx koordinatora. Treba uspostaviti nagrađivanje tx koordinatora i tx liječnika, kao i pružiti otvorenu financijsku potporu civilnim udrugama i grupama volontera s tog područja.

 

DMBH

BiH još nije uključena u Eurotransplantovu obitelj, jer članstvo zahtijeva ispunjenje dodatnih kriterija. No, proširenje transplantacijskog programa u BiH i suradnja s drugim državama omogućit će članstvo u toj organizaciji za razmjenu organa i otvoriti mogućnost za daljnji razvoj.

 

Bez organa nema transplantacije, bez toga nema transplantacijske medicine, a bez nje nema sustavnog suvremenog liječenja teških i terminalnih bolesnika. Isto tako, bez prikupljanja organa od umrlih nema sustavnog transplantacijskog, pa ni medicinskog napretka.

 

 

Izvori:

mnoga osobna priopćenja, sažeci nefroloških kongresa, hrvatski transplantacijski kirurzi, Renalni registar BiH.
Donorska mreža Kantona Sarajevo, Dnevni avaz, RTV Slon, prof. dr. Halima Resić, . .