Piše:  Slavenka Drakulić, Jutarnji list, Uskrsno izdanje, 2017., rubrika Usputne bilješke

 

 

Zahvalni smo gđi prof. Slavenki Drakulić na prekrasnom tekstu i dirljivoj poruci javnosti

HDM i urednik web sitea

 

Znate li tko je Ružica Dolović? Istina, nema ona veze s Agrokorom, iako sigurno kupuje u Konzumu, nikada nije bila na televiziji, niti je pjevačica. Vjerojatno nemate pojma ni gdje je Kuršanec. I to je u redu – zašto bi netko znao za ove ljude i mjesta. Vjerojatno ni oni to ne žele jer su svjesni da se mora dogoditi nešto neobično da bi obični ljudi poput njih dospjeli u vijesti.

 

Ona je žena koja je nedavno doživjela najgore što se čovjeku može dogoditi. Poginuo joj je sin Mihael. Prometna nesreća dogodila se u nedjelju, 26. ožujka, u Kuršancu u Međimurju. Prema policijskom izvještaju, dogodilo se to ovako: „Oko 11 sati i 20 minuta upravljao je Hondom Civic, čakovečkih registarskih oznaka, te je na ravnom dijelu Glavne ulice kod broja 36, šišao vozilom izvan kolnika i prednjim dijelom udario u betonsku dvorišnu ogradu“. Mihael Dolović je iz Murskog Središća s teškim ozljedama glave završio u Čakovečkoj bolnici. Preminuo je tri dana nakon što je stradao. Njegove fotografije pokazuju zgodnog dvadesetogodišnjeg mladića s modernom frizurom, zapravo još dječaka. Iako dovoljno starog da vozi automobil.

 

 

Suhi opis i faktografija kriju nezamislivu tragediju, nezamislivu zato jer je nitko ne želi zamisliti, nitko se ne želi staviti u kožu onoga tko je izgubio dijete.

 

No, Ružica Dolović je žena koja isto tako ima i nezamislivu snagu – nezamislivu iz istog razloga, jer ne želimo ni zamišljati da se nađemo u njezinu položaju. Ona je učinila nešto plemenito i teško, našla je snage da liječnicima odobri uzimanje organa za presađivanje. Odluka je morala biti brza,  a trenutak strašan. Naravno da su uz nju bili ljudi koji joj mogu pružiti profesionalnu podršku, ali odluka je bila samo njezina. Naime, iako zakon ne traži pristanak srodnika jer imamo sistem tzv. pretpostavljenog davatelja, odnosno pretpostavlja se da je preminuli potencijalni davatelj ako se za života nije tome protivio – liječnici uvijek traže pristanak najbližih. Zato jer je to ne samo pitanje zakona,  nego i etike. Međutim, najčešće ljudi  obuzeti vlastitom boli nemaju snage racionalno razmišljati niti odlučivati. Većina odbija i samo pomisao na uzimanje organa za spašavanje drugih jer nisu u stanju razmišljati o tome. Baš zato oni koji, poput Ružice Dolović, nađu snage da misle na druge i tako spase živote, zaslužuju i publicitet i podršku javnosti. Jer su Mihaelova jetra, srce, bubrezi i pluća presađeni tako da je zbog njezine odluke spašeno nekoliko života.

 

No, ovaj slučaj važan je ne samo zbog plemenitog čina koji zaslužuje puno više publiciteta, nego i zbog toga jer su ga prvo objavili lokalni glasnici, list Međimurje, odakle ga je preuzeo Jutarnji list. „Nikako ne mogu kazati kako sam sretna, jer sretan ne možeš biti kada izgubiš dijete, ali sam ispunjena određenim zadovoljstvom i mirom jer znam kako sin moj doslovno nije mrtav, već živi u tijelu drugog čovjeka, koji pak svojim življenjem usrećuje“, rekla je Ružica Dolović i još dodala kako se nada da će njezin čin potaknuti druge da postupe isto.

 

Puno je vremena i rada potrebno da se u bilo kojoj zemlji, u bilo kojoj sredini, građane privoli na ovakvu veliku odluku. To najbolje znaju zdravstveni radnici, ali i oni upisani na listama čekanja, koji strepe hoće li im organ stići na vrijeme jer su često, u slučaju srca ili jetre, na rubu smrti.

 

Kultura darivanja gradi se dugo i u tome, osim zakonskih mjera koje su formulirane tako da idu u prilog transplantaciji, mediji imaju možda najvažniju ulogu. Kad lokalni mediji o tome pišu, okolina vidi da se iz njihove sredine netko tako ponaša, da to nije ništa čudno, nešto strano što se događa samo drugima pa onda o tome izvještavaju nacionalni mediji. Ne, događa se i nama i zato ako poznajemo nekoga tko je učinio gestu krajnje plemenitosti i tako drugom čovjeku spasio život, onda takva gesta neće ostati bez utjecaja. Poruka je da je to ipak moguće, sabrati se, smoći snage za ovakvu odluku. Ako može Ružica, mogu i drugi ako se nađu u takvoj nezavidnoj situaciji.

 

Hrvatska je među prvima u svijetu po broju davatelja organa u odnosu na broj stanovnika. U tijeku je izmjena pravilnika o načinu prijave za državnu listu čekanja organa za transplantaciju prema kojoj bi se na listama mogli naći svi državljani Republike Hrvatske, bez obzira na svoje boravište. Na koncu, svi su čuli za nogometaša Ivana Klasnića, koji u Njemačkoj čeka treću transplantaciju bubrega. On bi na taj način mogao dobiti bubreg, iako ne živi u Hrvatskoj. U Njemačkoj se, naime, na presađivanje čeka u prosjeku šest godina. A Hrvatska, za razliku od Njemačke, ima još i zakon koji omogućuje poklanjanje organa od nesrodnog živog davatelja. To jest, bubreg ili dio jetre može pokloniti netko potpuno nepoznat. I to se već dogodilo, dio jetre od anonimne osobe presađen je djetetu. Kako bi išta od toga bilo moguće da nema ljudi poput Mihaelove majke? Ili roditelja Luke Ritza, sjećate se onog mladića, kojega su prije skoro deset godina pretukli vršnjaci pa je postao simbol borbe mladih protiv nasilja?

 

Ima takvih primjera ljudske tragedije iz kojih se rađa dobrota. Trebali bismo znati više za njih, trebali bismo javno zahvaliti takvim roditeljima kad im već ne mogu zahvaliti oni čije su živote spasili svojim nesebičnim odlukama jer po zakonu ne smiju znati od koga im je presađen organ. Nema plemenitijeg čina od poklanjanja života.

 

 

Preuzeto iz uskrsnog izdanja Jutarnjeg lista, 2017.