ETIČKI ASPEKTI TRANSPLANTACIJE
ORGANA I TKIVA

Ovo je stoljeće sve uspješnije transplantacije organa, no transplantacijska medicina postaje žrtva vlastitog uspjeha zbog konstantnog  nedostatka organa. Naime, broj davatelja rastao je u posljednjih 15 godina stopom od svega 2% godišnje, dok broj bolesnika na listama čekanja raste za oko 15-20% godišnje. Podaci govore da oko 35% bolesnika s lista čekanja u Europi umire čekajući organ, 35% ostaje na listi čekanja, a samo njih 30% dobije presadak.

Nema transplantacijske medicine bez uspješnog prikupljanja organa od umrlih osoba. Prikupljanje organa od umrlih osoba i organizacija presađivanja jedno je od najkompleksnijih poslova u zdravstvenom sustavu. Tri su uvjeta za uspješnost transplantacijskog polja s kadaveričnim organima: izobrazba u zdravstvenom sustavu, prihvatljivo informiranje javnosti i savršena organizacija.

Prije 1950. god. smrt je bila označavana samo kao prekid plućne i srčane funkcije. Većini ljudi to je značilo prestanak disanja i kucanja srca. Znanstvene spoznaje od ranih 50-ih godina do danas donijele  su mogućnosti sigurne dijagnostike moždane smrti. Razvoj biomedicinskih znanosti i unapređenje medicinske tehnologije omogućili su održavanje krvne cirkulacije i funkcije pojedinih organa unatoč nepovratno oštećenoj moždanoj funkciji. To je otvorilo put dobivanju organa od umrlih osoba. Nisu, dakle, transplantacijski kirurzi otkrili moždanu smrt kako bi dobili organe za presađivanje, nego su to omogućili napreci u  znanstvenom razvoju, a dijagnoza moždane smrti bit će korisna i onda kada organi od umrlih, budućim  znanstvenim napretkom, više neće biti potrebni.

Nijedno polje medicinske znanosti i prakse nije u početku izazvalo toliko etičkih dvojbi kao dobivanje organa od umrlih osoba, upravo zato jer se temelji na stanju moždane smrti, no cjelokupna bioetička znanost definirala je kadaveričnu transplantaciju potpuno opravdanom radi brige za živote i zdravlje ljudi.

Moždana smrt nije najteža, ali je sigurno najvažnija dijagnoza u medicini. Ona ima medicinske, etičke, ekonomske,  pravne i druge implikacije i gotovo predstavlja sablasni proizvod suvremene tehnologije. Utvrđivanje trenutka smrti davatelja treba povjeriti medicinskoj znanosti i per se nije primarno filozofsko ili teološko pitanje.
 

Uspješno uređenje polja transplantacije organa od umrlih osoba upravo je plod usporednog rada biomedicinskih znanosti i etike pa je  uspješnost prikupljanja organa od umrlih osoba radi presađivanja mjerilo civilizacijske razine društva u svakoj zemlji.

Dobivanje organa od umrlih osoba je područje koje najviše objedinjuje sve svjetske religije. Upravo otvoreni doprinos i eksplicitna podrška svjetskih religija u tom području presudna je i zahvaljujući tome danas u svijetu žive milijuni ljudi koji su ovim medicinskim i jasnim etičkim  i civilizacijskim pomacima sačuvali zdravlje i život.

Bit će potrebno postaviti nove etičke standarde kako bi se mogli suočiti s novim izazovima u biomedicinskim znanostima na području presađivanja organa. Etički idealan odgovor bio bi da će kriteriji u transplantacijskom polju biti optimalni onda kada će služiti svim ljudima, na svim mjestima i u svako vrijeme. Neka pitanja, međutim, i dalje ostaju otvorena: publicitet, suzdržanost informacija, pitanje zahtijevanog pristanka, pitanje vlasništva mrtvog tijela, uloge države i dr. Nema opće prihvaćenog stava oko korištenja živih davatelja, novčane naknade, kriterija oko lista čekanja, podobnosti davatelja i distribucije eksplantiranih organa.

Opća načela koja definiraju moralni problem presađivanja organa su obrana života davatelja i primatelja, zaštita osobnog identiteta i obaviješteni pristanak, no ograničeni broj organa na raspolaganju mogao bi smanjiti želju za pravednom distribucijom.

Potrebno je što je više moguće izbjegavati dobivanje organa od živih davatelja, jer to najprije dovodi u  rizik po život i zdravlje same davatelje, a s druge strane zanemaruje toliko važne napore da se što bolje organizira dobivanje organa od umrlih osoba. Isto tako je prijeko potrebno ograničiti eventualno dobivanje organa od živih davatelja, (t.j. ex vivo,  samo na bliske srodnike), a u sferi nesrodnih davatelja ograničiti eventualno samo na supružnike kao emocionalno vezane osobe. Širenje dobivanja organa od emocionalno vezanih nesrodnih davatelja opasno bi otvorilo put manipulacijama i zloupotrebama koje bi lako izmakle kontroli.

Nije potrebno poticati presađivanje organa od živih davatelja, s obzirom na dovoljno veliki broj kadaveričnih davatelja, a to je najmanje 50 na milijun stanovnika. Dobivanje organa od umrlih isključuje potencijalne teške situacije kod dobivanja organa od živih davatelja i to je jaki argument za razvijanje boljeg programa u identifikaciji kadaveričnih davatelja i dobivanja i prezervaciji tih organa.

Potrebno je uvijek naglašavati da su manipulacije i zloupotrebe isključene. Naime, trgovina organima je  protuzakonita, a prodavanje dijelova ljudskog tijela ne smije nikome biti put za materijalnu korist.   Moralno je neprihvatljivo da netko prodaje dio sebe pa makar to koristilo zdravlju neke druge osobe. No, što je društvo siromašnije, veća je prijemljivost za manje optimalne načine tretmana bolesnika s terminalnim zakazivanjem organa. Ima mnogo vijesti, no nijedan dokaz da su ljudi nestajali ili pak da su djeca oteta radi presađivanja njihovih organa.
 

 Bit će također potrebno postaviti nove znanstvene i etičke standarde kako bi se u budućnosti mogli suočiti s novim izazovima u ksenotransplantaciji, što se i dalje predlaže kao rješenje za organe koji nedostaju. 
 

Ksenotransplantacija ili alogenična transplantacija je sredinom 90-ih godina, zbog nedovoljno dobrih rezultata i neprestanog konsterniranja javnosti, privremeno obustavljena. Objašnjenje međunarodnih znanstvenih foruma koje je upućeno javnosti, bilo je da stupanj razvoja znanosti za sada ne omogućuje korištenje životinjskih organa u liječenju ljudi. Čini se da bi heterologna ili ksenotransplantacija mogla biti prva po redu u razvoju supstitucijskog liječenja kod teških i terminalnih bolesnika sa zakazivanjem funkcije vaskulariziranih organa. To vrijeme dolazi velikim znanstvenim naprecima u imunologiji i drugim biomedicinskim znanostima i vjerojatno će stići prije nego što to možemo pretpostaviti.

Neprihvatljivost eksperimenta na Baby Fae (Fej) sastojala se u tome što se radilo o eksperimentiranju koje je bilo samo sebi cilj - to je osnovna poruka kada se radi o ksenotransplantaciji u razdoblju 70-ih i 80-ih godina. Postojala je, dakle, zapreka moralnoga karaktera da se nastavi tim putem bez prethodno utemeljene nade u uspjeh samog presađivanja. Znanost jednostavno nije stigla do razvojne razine, koja bi opravdala eksperimente tog tipa na živim ljudima.

Unatoč stavu animalista, ne bi smjele postojati poteškoće oko prihvaćanja da organi životinja budu presađeni u čovjeka. Bilo bi uistinu licemjerno govoriti o neopravdanosti ubijanja životinja radi dobivanja organa kada ljudska  vrsta ubije godišnje za hranu šest milijardi životinja i usput uništi nekoliko desetina milijuna drugih životinja, čuvajući grozničavo i panično ljudsku vrstu od mogućeg širenja poznatih i do sada nepoznatih zaraznih bolesti. Etičari danas kažu da se moralno može prihvatiti i opravdati eksperimentalno korištenje životinja ako je to nužno za spas i liječenje života ljudske osobe. Etička prosudba mora jednostavno slijediti dostignuća znanosti.

 Razumijevanje moždane smrti i održavanje autonomne funkcije pojedinih organa je teško razumljivo katkad  i medicinski obrazovanim osobama pa je zbog toga teško pristupačno i širem krugu ljudi . S druge pak strane, nerazumijevanje moždane smrti ima dokazano negativni utjecaj na odluku pojedinca za života i obitelji nakon smrti njihovog člana.. Dakle, prijeko je potrebno neprestano informiranje i prihvatljivo tumačenje svih tih fenomena u javnosti.

Unatoč stalnom poboljšanju, još uvijek postoji značajna stopa odbijanja. Obitelj u pravilu donosi odluku na osnovu stava pokojnika za života, kao i na osnovu njihovog uvjerenja da će doniranje donijeti nešto vrijedno i plemenito. Nasuprot tome, razlog odbijanja je uvjerenje da transplantacija nije uspješna, obitelj nema povjerenja u zdravstveni sustav ili postoji sumnja u sustav distribucije organa, kao i zbog nepoznavanja religijske strane presađivanja. Osim svega, od obitelji se zahtijeva odluka  o darivanju organa u najtežem trenutku. Osjećaj nevjerice, tuge, bespomoćnosti i krivnje, otežavaju odluku. Zato je dobro da se svaka osoba za života obavijesti o sustavu i svrsi doniranja organa i da o tome donese odluku u okvirima svoje okoline, posebice svoje obitelji. Tako će obitelj u danom trenutku donijeti odluku bez većeg opterećenja. Dokazano je da obitelj nalazi utjehu kada doniranjem organa može sačuvati život drugim ljudima

Kod presađivanja organa poziv na altruizam ulazi u sferu solidarnosti među nepoznatima kao najvišeg stupnja ljudske solidarnosti, Čovjekov život, pa i njegovo zdravlje, u službi su drugih ljudi. Solidarnost, u etičkom smislu, postaje dužnost. Zadaća prikupljanja organa  je obveza čitavog društva, a ne samo zdravstvene službe.

Otud je posebno važno s moralnog motrišta proširenje autentične kulture darivanja u okviru koje  svatko izražava potrebu davanja vlastitog pristanka, čina duboke ljudske solidarnosti i velike socijalne vrijednosti.

 Većina europskih zemalja danas ima zakon pretpostavljenog pristanka i ovakav se pokazao najučinkovitijim i najpraktičnijim. Upravo takav je nedavno ponovno izglasan Zakon o presađivanju organa u Hrvatskoj. U ovom obliku on postoji još od 1990. godine, no novouveden je  registar građana koji se protive darivanju. Zakonski je na snazi koncept smrti cijelog mozga, koji je važeći u većini europskih zemalja, no pred nama je najvjerojatnije vrijeme koncepta smrti moždanog debla, u kojem je klinički pregled bez dodatnih potvrdnih testova sasvim dovoljan za dijagnostiku moždane smrti. Definiranje trenutka smrti kod tog koncepta temelji se isključivo na kliničkim testovima, u prvom redu  na utvrđivanju odsutnosti refleksa moždanih živaca i u tom konceptu potvrđivanja smrti elektrofiziološkim ili instrumentalnim postupcima nisu potrebna. Radi se o konceptu, čija je primjena vjerojatno pred nama kao standard u toj sferi medicinskog rada.

 Po općem iskustvu, prijeko je potrebno i nema uspješnog doniranja organa bez djelovanja u javnosti. Prikupljanje organa od umrlih osoba svugdje predstavlja potrebu angažmana javnosti. Ovo je jedino polje medicinske znanosti i prakse, koje ne može opstojati bez podrške građana.

Osjetljivost javnosti na nepravilnost u uzimanju organa ili netransparentnost u distribuciji, neizbježno donosi pad broja organa.

Ovo je stoljeće transplantacije  i moramo se pripremati za razdoblje nove faze transplantacijskog razvoja. Već uobičajena transplantacija vaskulariziranih organa je sami početak, a prosječna dob davatelja je sve starija.

Svaki je građanin  potencijalni davatelj, no on je u isto vrijeme  i potencijalni  primatelj organa. Vrijedno je naglasiti da postoje veći izgledi da nekome zatreba transplantirani organ negoli da će njegov organ trebati nekom drugom.

Mnoge dvojbe u transplantacijskom polju i dalje su prisutne. Posebnu pažnju zaslužuju etička razmatranja u pitanju darivanja i presađivanja krvotvornih matičnih stanica - koštane srži, posebice s obzirom na gotovo potpuni nedostatak informacija i nedovoljni angažman javnosti na tom važnom polju liječenja velikog broja teških bolesnika.  Organizacija Hrvatska donorska mreža nastoji i ovdje dati svoj doprinos.

KSENOTRANSPLANTACIJA

 
 Da bi ksenotransplantacija (presađivanje organa i tkiva  sa  životinja) bila 
 dopuštena, presađeni organ ne smije  narušiti integritet pihološkog ili 
 genskog identiteta osobe koja ga prima i mora postojati potvrđena 
 biološka mogućnost da  će presadba biti uspješna i da primatelja neće
 izložiti pretjeranim rizicima.

                                (Papa Pio XII., 1956. i Papa Ivan Pavao II.,  2000.)

------------

Premda još daleko od ostvarenja, ksenotransplantacija već sada potiče brojna pitanja antropološke, etičke, psihološke, svjetonazorske, zakonodavne i druge naravi.  Upućujemo na dokument  Papinske akademije za život: "Prospects for xenotransplantation" (26. 9. 2001.). U njemu je predmet iscrpno obrađen  s gledišta teološke antrolopolgije, moralne teologije, bioetike,  sociologije i prava, a priložene su i praktične smjernice  za daljnje istraživanje i eventualnu praktičnu primjenu. S bioetičkog gledišta naglasak je na riziku po zdravlje, a zahtijeva se isto što i za druge vrste transplantacije. S obzirom na veliku osjetljivost predmeta, antropološka i moralno-teološka prosudba vrlo je obzirna i oprezna, a bitan je zaključak  da ksenotransplantacija ne narušava čovjekov osobni identitet.

                                                         Akademik Antun Švajger †,  2003.

                                            -   -   -   -  -  -  -  -  -  -  -

ETIČKI I RELIGIJSKI ASPEKTI DONIRANJA ORGANA

  Prof. dr. sc. Josip Grbac (Teološki fakultet, Rijeka)

Etička rasprava o problematici presađivanja organa postala je jedno od važnijih polja razmišljanja u bioetici. Kompleksnost tehnologije, moguća banalizacija ili manipulacija, rizik povezan s pritiskom tržišnog mentaliteta, otvorene perspektive daljnjeg istraživanja, sve su to teme o kojima će još podosta trebati razmišljati.1 Ova tematika, s obzirom da zadire u brojna pitanja kao što su čovjekov integritet, njegovo dostojanstvo, problematika zdravlja i liječenja, neminovno traži od kršćanske etike određene naputke i pravila postupanja.

I. ETIKA ODGOVORNOSTI

Razmišljati o problematici presađivanja organa sa stanovišta kršćanske etike pretpostavlja da pojasnimo na kakvu etiku mislimo. Drugim riječima, koji je “oblik” etike najpogodniji za sagledavanje te problematike?

Mislim da je danas to tzv. indikativna etika (koja na nešto upućuje, ukazuje), a ne čisto imperativna etika (koja nešto zapovijeda, nalaže neke dužnosti), etika koja je imala prevagu u prošlosti.

Već je stari Zenon shvaćao pojam “dužnosti” ne samo pod vidom prisile, već kao zahtjevnost ostvarenja onoga što je dobro. Kroz kasniju povijest razmišljanja, pogotovo u zapadnoj etičkoj tradiciji koja se inspirira vizijom I. Kanta, srž etičkog pojma dužnosti postaje stvarnost koja vodi prema moralnosti. Tako ideja odgovornosti može postati drugi naziv za ideju dužnosti, te je sposobna upraviti čovjekov pogled prema činima koji u svojim posljedicama mogu proizvesti veći stupanj mogućeg dobra. Etičko argumentiranje postaje na taj način pogotovo osjetljivo za osvjetljavanje intencionaliteta i finaliteta ljudskog djelovanja.

Za vrjednovanje problematike presađivanja organa unutar jedne etike odgovornosti nužno je pojasniti nekoliko čimbenika:

1. Presađivanje organa ne može biti vrjednovano samo s juridičkog stajališta, gdje bi pojam “dužnosti” imao prevagu. Nužno je etičko vrednovanje i to novim osmišljavanjem kategorije “dara” ili “darivanja”. Ta kategorija nam ne dopušta da sustavno izbjegavamo dužnost promoviranja života i omogućava nadilaženje samo osobne ili dualne dimenzije u problematici presađivanja organa. U današnje vrijeme kategorija “darivanja” mora biti smještena u širi ili univerzalniji svijet, u svijet odnosa između osoba i grupa. Kod problematike presađivanja organa apel za altruizmom nadilazi kategorije reciprociteta ili simetrije (darivati da bi se primilo) i postaje princip asimetričnih odnosa, u smislu “solidarnosti među nepoznatima”. U kršćanskom vrednovanju, upravo ta asimetričnost, tj. nepoznavanje primatelja organa, nadilaženje dualnih odnosa, može činu darivanja dati posebnu moralnu i etičku vrijednost.

2. U takvoj etici odgovornosti, gdje indikativi postaju isto tako kategorični kao imperativi, neminovno se nameće kategorija solidarnosti. U modernom poimanje etike pojedinac postaje etički subjekt u mjeri u kojoj se otvara samome sebi i drugima. Osjećaj solidarnosti postaje tako ključni oblik moralnog djelovanja, ulazi u samu formu moralnosti. Solidarnost postaje dužnost u etičkom smislu riječi, tj. uvjet da postanemo istinski subjekti moralnosti. Moralni razvoj subjekta ovisi o razvoju njegove sposobnosti da bude solidaran. Ovo poimanje nadilazi etiku zasnivanu samo na razumu i na pitanju pravednosti. Etika, kao etika solidarnosti, postaje stvar čitave osobe i svodi se na brigu o sebi i o drugome i, na kraju, na brigu o životu kao takvom. Potrebno je, dakle, sagledati sve razloge solidarnosti koji su sposobni postati motivacijom u darivanju organa.

3. Ako je istina da je druga polovica 20. stoljeća obilježena, s jedne strane, razvojem tehnologije, a s druge strane “povratkom tjelesnosti”, onda se osmišljavanje pojma “tjelesnosti” nameće kao prioritet. Jedno biocentrično poimanje tijela, bilo da se ono manifestira u prisvajanju apsolutnog prava nad njim (“tijelo je moje i prodajem ga kako hoću”), bilo u egoističnom zatvaranju u samoga sebe (“tijelo mi je dano i mora završiti sa mnom”), bilo je donekle prisutno i u krivo shvaćenoj ideji tjelesnog integriteta koja nije vodila računa o osobnom integritetu. Možda je i sâm papa Pio XII bio donekle podlijegao takvom mentalitetu i načinu razmišljanja.

4. Pozitivno kršćansko vrednovanje problematike presađivanja organa pridonijet će nadilaženju tog neobiologizma. Darivajući organe čovjek ne ulazi u sukob sa Stvoriteljem već potvrđuje dinamičnu narav Stvaranja koje je usmjereno stvaranju boljih uvjeta života za sve ljude. Nije stoga slučajno što novi Katekizam katoličke Crkve na dva mjesta govori o darivanju organa: “Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi, koji na to imaju pravo, nisu dali svoj izričiti pristanak. Presađivanje organa u skladu je s ćudoređem i može biti zaslužno ako su štete te tjelesne i duševne opasnosti kojima se davalac izlaže, razmjerne dobru za kojim se u primaocu teži. Moralno je neprihvatljivo izravno izazvati onesposobljujuće osakaćenje ili smrt ljudskog bića, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba”. (Kan. 2296) “Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno”. (Kan. 2301)2

II. CRKVENO UČITELJSTVO

Presađivanje organa sa živog davaoca izazvalo je svojevremeno, posebice unutar Katoličke Crkve, žestoke rasprave. Jedna grupa teologa, među kojima i poznati teolog Bernhard Häring, smatrala je da darivanje dvojnoga organa predstavlja veliku ćudorednu vrednotu. Drugi su u tome vidjeli nemoralnu radnju koja se ne može opravdati dobrom nakanom i spašavanjem života. U pozadini takvog poimanja bilo je shvaćanje da se moralnost svakog pojedinog čina mora procjenjivati u njemu samome, bez obzira na to kakvu ulogu on ima u sveukupnom značenju jedne radnje. U takvom shvaćanju svako presađivanje predstavlja auto-mutilaciju. Papa Pio XII preuzima tu argumentaciju i tvrdi da “izvan organizma pojedini organ nema po svojoj naravi nikakva smisla i nikakve svrhe. On je potpuno apsorbiran cjelinom organizma kojemu pripada”.3 Radi se o izričito materijalnom shvaćanju principa totaliteta: dio postoji radi cjeline i mora se ostvarivati odnos dijela prema cjelini. Samo ako se ostvaruje taj odnos, cjelina može raspolagati dijelom. Inače se radi o čistom sakaćenju. Osim fizičkog organizma (tijelo) postoji i moralni organizam (društvo), no, u ovom drugom nije dopušteno upotrijebiti dio u korist cjeline. Pojedinac nije tu radi društva, nego obratno.

Nakon papine smrti mnogi teolozi tumačili su takav stav pape jednostavno kao protivljenje zahvaćanju totalitarnog društva u integritet čovjeka i njegova tjelesnog života. Današnja moralna teologija, pa i Crkveno Učiteljstvo, na pojedini organ gleda ne samo s obzirom na funkciju koju u organizmu vrši, nego prvenstveno kao na dio cjelokupne osobe u njezinu pozivu na predanu bratsku ljubav. Papa Ivan Pavao II svaki plemenit čin davanja organa smatra hvalevrijednim i evanđeoskim poticajem, definiran kao nova zapovijed (Iv 13, 34). Razumnim davanjem organa, spašavanjem života drugome, to je najviše ispunjenje poziva. Čovjek se može ostvariti samo u smjeru svoje naravi, koja je duhovna i tjelesna. "Poradi svog supstancijalnog sjedinjenja s duhovnom dušom, ljudsko tijelo se ne smije promatrati isključivo kao nakupina tkiva, organa i funkcija, niti se može vrednovati na isti način kao životinjsko tijelo, budući da je sastavni dio osobe koja se kroz nj očituje i izražava."

Stoga se razumno davanje dvojnoga organa, kada se time drugome spašava život, čak smatra ispunjenjem najuzvišenijeg čovjekovog poziva. Što ne znači da porast vlastite vrijednosti koja se stječe plemenitošću darivanja organa predstavlja jedinu normu moralnosti, niti može biti jedini motiv darivanju. Bilo bi to na liniji jedne etike samoispunjenja koja nije dovoljna za cjelovito moralno vrednovanje problematike u kršćanskom svjetlu.5 Sama težnja za vlastitom savršenošću ne opravdava takvu uporabu principa totaliteta.

Katolička Crkva odobrava homotransplantaciju pod određenim uvjetima i za to se navode uglavnom tri razloga:

1. Solidarnost s bolesnima, što pogotovo naglašavaju Papinska komisija za pastoral medicinskog osoblja (1995.),6 ali i francuski biskupi koji opominju da ne smijemo darivanje organa jednostavno izjednačiti s dužnošću.

2. Finalitet: transplantacija kao oblik služenja ljudskoj obitelji i sredstvo promicanja jednog od temeljnih dobara čovjeka, njegovog zdravlja i života. Taj razlog naglašava posebno papa Ivan Pavao II, iza čega se krije uvjerenje da je život čovjeku darovan kao poziv da sudjeluje u stvaralačkom djelu Božjem. Ljudsko se stvaralaštvo tako razvija u služenju cjelokupnoj ljudskoj obitelji.

3. Treći argument je altruizam, kako ga teologija interpretira u svjetlu poimanja žrtve. Aktualni papa dovodi darivanje organa u direktnu vezu s Kristovom žrtvom koja bi kršćaninu trebala služiti kao orjentir i inspiracija.

Neki teolozi smatraju da je izuzetno problematično, s kršćanskog stajališta, pokušati nagovarati čovjeka na darivanje organa podsjećajući ga kako je i Krist darovao samoga sebe za drugoga. Kod kršćanina bi to moglo prouzročiti takav osjećaj obveze koji bi mogao dovesti i do psihičkih trauma. Bilo bi to, smatraju oni, neodgovorno pojednostavljenje problematike, veoma slično onome kojim se služi tzv. tehnicistička ideologija prema kojoj “sve ono što je tehnički moguće smije se i činiti”.9 Očita je, dakle, potreba za razradom dodatnih motivacija kod davatelja organa.

Ta tri argumenta predstavljaju ono što bi mogli nazvati “simbolikom darivanja”, koja može nadići logiku tehnike i spriječiti da se problem presađivanja organa svede na čistu tehničku ophodnju s čovjekom s kojega se uzima organ. Radi se o tome da tehnika bude podvrgnuta simbolici. Kršćanska teologija i etika smatraju da pojedinac smije zahvatiti u integritet svoga tijela samo u ime služenja većem dobru. Drugim riječima, uzimanje organa je opravdano kada zadiranje u tjelesni (somatski) integritet doprinosi simboličkoj dobrobiti (duhovnoj i psihičkoj) onoga kojemu se narušava taj integritet, tj. kada je to “narušavanje” plod osobnog čina ljubavi i plemenitosti.10

III. ETIČKA PROSUDBA

Princip totaliteta regulira tzv. auto-presađivanje, presađivanje organa unutar čovjekovog tijela. Dozvoljeno je žrtvovati jedan dio ako to koristi cjelini, tj. integritetu čovjekovog tijela, u svakom smislu riječi.

Moralno-etički problem homotransplantacije, tj presađivanja organa s jednog čovjeka na drugoga, mora biti sagledan pod raznim vidicima:

a) Kada se radi o živom davaocu postoje uvjeti koje postavlja kršćanska etika u odnosu na davaoca: potpuno slobodan pristanak; potpuna informiranost o rizičnosti; mora se raditi o uistinu potrebnom i hitnom slučaju; rizik mora biti proporcionalan (uspjeh kod primaoca proporcionalan sa štetom kod davaoca). To su uvjeti uglavnom već uvriježeni u gotovo svim deontološkim kodeksima.

b) Kada se radi o presađivanju s mrtve osobe postavljaju se pitanja: pravo koje ima rodbina; definicija trenutka smrti: što kažu medicinska znanost, a što filozofija i teologija?; etičko vrednovanje rizika i drugih eventualnih posljedica kod primaoca.

Naglasit ćemo samo neke elemente, tj. kriterije koji nam se čine osobito važni.

1. Jedan od primarnih kriterija je procjena odnosa između koristi koju iz tog presađivanja dobiva primatelj organa te gubitka ili rizika koji pogađa darivatelja. Ne mogu se odobriti nikakvi pritisci. Pristanak koji daje darivatelj je apsolutni uvjet mogućnosti presađivanja. U tom smislu je moralno nedopustivo uzimanje organa od osoba koje su nesposobne dati svoj pristanak, osim u slučaju kada budućnost darivatelja ovisi u velikoj mjeri o preživljavanju primatelja. U pravilu ne bi trebalo uzimati bubreg od žive osobe ako je na raspolaganju onaj mrtve osobe.

Sve norme koje na tom području donose bilo civilna zakonodavstva bilo deontološki kodeksi, osim što nastoje spriječiti nasilje kako nad darivateljem, tako i nad primateljem, moraju težiti k očuvanju ne samo kvantitativnog, već pogotovo kvalitativnog integriteta jednog i drugog. Jedan je od primarnih zadataka etike rasvijetliti duboke motivacije koje nekoga navode da daruje svoj organ.

2. Odlučujući kriterij u praksi presađivanja organa je posljedica koju takva kirurgija može imati po identitet osobe i razvitak njezine slobode. Iz tog razloga papa Pio XII. zabranjuje 14. 5. 1956., presađivanje spolnih žlijezda jer se time narušava sama sloboda čovjeka. Integritet individualnog života i moralni identitet imaju prednost pred produženjem života i pred svakom mogućom prednošću koju jedno presađivanje može prouzročiti. Smatra se da presađivanje srca i pluća ne prouzrokuju takvu promjenu osobnosti.

Postoji razlika između somatskih stanica u čovjekovom tijelu i zigota (gameta). Ovi zadnji tvore čovjekov fizički ali i psihički identitet. Ako bi se stvorila mogućnost presađivanja cerebralne materije, što je za sada čista hipoteza, vjerojatno bi nastala i mogućnost bitne promjene osobnog identiteta.

Moralna teologija, za sada iz preventivnih razloga, drži da bi takvo presađivanje bilo nedopustivo. No, u svakom slučaju, tada bi bila potrebna nova analiza odnosa između koristi koja se postiže i štete koja se nanosi primatelju.

3. Odgovor na pitanje da li se kod održavanje nekih organa na životu nakon moždane smrti radi o manipulaciji možemo naći, smatra B. Häring, u poimanju ljudske prirode.

Čovjekov život, pa i njegovo zdravlje, za života, u službi su bližnjega. Prema tome, činjenica da ljudski organi, nakon smrti individuuma, nastavljaju živjeti služeći drugome, odgovara ljudskoj dijaloškoj naravi. ... S moralnog stajališta ne može se iznaći nikakav prigovor praksi da svoje organe upotrebljavamo za spas života bližnjega, kada je naš život ionako stigao svome kraju.

4. Kako doći do dovoljne količine potrebnih organa koji se uzimaju s mrtvaca?

Jedni smatraju da bi trebalo krenuti u rutinsko uzimanje organa koje bi trebalo biti dopušteno ako se ne javi izričito protivljenje. Drugi smatraju da je dovoljno oporučno darivanje u slučaju smrti. B. Häring smatra “da zakonodavac poštuje građane kad pretpostavi da oni, ako su dovoljno obaviješteni (ili kada bi bili dovoljno obaviješteni) općenito uzevši shvaćaju visoku vrijednost takva dara nakon smrti te smatraju upravo razumljivim da jedan od njihovih organa i nakon njihove smrti u velikoj mjeri treba da služi životu drugih. Sloboda građana ostaje potpuno nedirnuta ako oni sami, ili njihova obitelj, imaju mogućnost da se usprotive vađenju”.

Zakonodavac u svakom slučaju mora voditi računa o shvaćanjima “osrednjeg građanina”. Prvi korak nije zakon već oblikovanje zdravog javnog mnijenja.

5. Glavno se etičko pitanje u problematici presađivanja organa manje odnosi na pravila, a više na razlikovanja koja je potrebno učiniti. U tom smislu etičko razlikovanje mora imati na umu tri čimbenika:

prvi se odnosi na odnos moći: što je subjekt slabiji, tj. pod vlašću nekoga, to će proces transplantacije biti nasilniji, kako kod davatelja tako kod primaoca, pristanak će biti neizvjesniji i autonomija odlučivanja veoma lako kompromitirana.

Drugi se tiče statusa koji čovjek ima unutar obitelji, gdje postoje razlike ovisno da li se radi o roditeljima ili djeci, muškarcu ili ženi, bratu ili sestri.

Treći se odnosi na dob: što je netko mlađi to je krhkiji i izloženiji opasnosti od manipulacije od strane moćnijih.

Ti čimbenici tiču se uglavnom problematike transplantacije među članovima obitelji, ali ih možemo primijeniti i na široj razini.14

IV. MOŽDANA SMRT

Teologija i filozofija preuzimaju danas od znanosti mišljenje da čas smrti nastupa kod kompletne neaktivnosti ili nepovratne degeneracije mozga. To je “moždana smrt”. Ona označava trenutak kada postoji eventualno samo “tjelesni život”, tj. biološka aktivnost, ali ne postoji više mogućnost da se povrati istinski “ljudski život”. Ovdje nastupa moralno vrednovanje: nakon što je znanost, uz pomoć sada dostupnih tehničkih sredstava, ustvrdila da ne postoji mogućnost vraćanja u “ljudski život”, moguće je postupati kao da se radi o mrtvome, gdje vrijede norme pijeteta i respekta, ali ne norma bitne nedodirljivosti ljudskog života. Napredak znanosti koji smanjuje rizik, utječe na etičko vrednovanje čina presađivanja.15 Kako je napredak znanosti smanjio rizik cjelokupne operacije kod presađivanja organa, tako se razvijalo i moralno-teološko vrednovanje tog čina, kako kod teologa i etičara tako kod Učiteljstva Crkve. Vjerujemo da će tako biti i ubuduće.

Jedan od glavnih zadataka medicinskog osoblja je taj da budu sigurni kako je smrt već nastupila (ovisno o elementima koji se u liječničkoj profesiji zahtijevaju). Nije moralno dopustivo površno se ophoditi s trenutkom smrti. Mogućnost da se putem presađivanja neki drugi život spasi ne opravdava izlaganje opasnosti života potencijalnog davatelja.

V. DANAŠNJI STAV KATOLIČKE CRKVE I DRUGIH VJERSKIH ZAJEDNICA

Povodom 18. Svjetskog transplantacijskog kongresa početkom rujna 2000. g. u Rimu, papa Ivan Pavao II. izašao je po prvi puta iz Vatikana da bi prisustvovao nekom znanstvenom skupu. To je učinio iz dva razloga: prvi je uputiti poruku da je smrt mozga, i u skladu s katoličkim moralnim naukom, definitivni prekid čovjekovog života, a drugi je namjera potaknuti presađivanje organe od klinički mrtvih osoba kako bi se pomoglo sačuvati život neizlječivim bolesnicima.

Najcitiranija rečenica danas na području darivanja organa jest ona pape Ivana Pavla II: “Sve što može poslužiti živomu, grijeh je pokopati”. Papa tu vidi veliku etičku vrijednost i plemenitost darivanja vlastitog tijela, jer se na taj način daruje dio samog sebe. To je najveća Isusova zapovijed - ljubav prema bližnjemu. Mnogi bi bolesnici mogli preživjeti, ne biti socijalni slučaj na teret državi, društvu i obitelji, kad bi ljudi bili spremni darovati svoje organe. Crkva danas ima apsolutno pozitivan stav prema darivanju organa. Tu do izražaja dolazi kršćanska krijepost ljubavi prema bližnjemu, čak i žrtvovanja za druge. Čovjek će uskrsnuli sa svojim dobrim djelima i pritom nije važno je li pokopan s dva ili s jednim bubregom.

I druge Crkve i vjerske zajednice u darivanju organa vide čin ljubavi i plemenitosti.

• PROTESTANTIZAM - potiče i potvrđuje donaciju organa radi presađivanja, obrazlažući da je to “doprinos dobru čovječanstva i može biti izraz požrtvovnosti i ljubavi za bližnjega u nuždi”.

• GRČKA PRAVOSLAVNA CRKVA - prihvaća darivanje organa, krvi i tkiva ukoliko oni pomažu poboljšavanju zdravlja i sprječavaju bolest.

• JEHOVINI SVJEDOCI - smatraju da je donacija organa predmet slobodne volje. Svi organi i tkiva moraju biti u cijelosti isprani od krvi.

• MORMONI - davanje organa nakon smrti ovisi o savjesti svakog pojedinca. Osobe moraju postići unutarnji mir i zadovoljstvo.

• ROMI - ne prihvaćaju donaciju organa. Ovo je povezano s njihovim vjerovanjem u nastavak tjelesnog života nakon smrti. Zahtijevaju da tijelo bude u potpunosti nedirnuto jer duša s vremenom dobiva ponovno svoj tjelesni oblik.

• ISLAM - tek 1983. god. davalaštvo je dozvoljeno pod uvjetom unaprijed potpisanog pristanka.

• ŽIDOVI - ukoliko je netko u prilici da dade svoj organ kako bi spasio život drugog čovjeka, obavezan je to učiniti.

• BUDISTI - davalaštvo je stvar osobne odluke. Respektiraju one koji daju svoje organe za napredak znanosti i spašavanje života.

VI. ZAKLJUČAK

Iz svega rečenog proizlazi da za pojedine ljude na ovom svijetu ne postoji samo rođendan koji je zapisan u rodnom listu. Oni svake godine slave i datum svog drugog rođendana. To je dan u kojem su oni dobili novo srce, nov bubreg.

Unatoč tome što su prevladane zakonske zapreke, a i Crkva je zauzela pozitivan stav i veliki broj ljudi misli pozitivno o darivanju organa, vidljivo je da potrebe za organima nisu zadovoljene. Iako je velik broj onih kojima je presađivanjem omogućen novi i bolji početak, ne možemo se zaobići pitanje što je s ljudima koji nisu dočekali organ ii s onima koji vape za novim organom kojega vjerojatno nikada neće dočekati. Razvojem medicine i drugih znanosti presađivanje je postalo rutinska postupak, ali je ostao nesrazmjer između potrebnih organa i organa koji su na raspolaganju.

Iako statistike pokazuju da u Hrvatskoj ima mnogo više pogodnih darovatelja bubrega nego u nizu drugih europskih zemalja, Hrvatska pripada zemljama s ispodprosječnim brojem davatelja organa. Najveći razlog malog broja darovatelja organa jest neobaviještenost. Ljudima treba razjasniti da je presađivanje prvenstveno u službi čovjeka i života. Svi bi mi već za života trebali razmišljati o darivanju organa. Vjerojatno dok smo mladi i zdravi.

Pred dvojbom da li se podvrgnuti intervenviji presađivanja ili ne, primalac se uglavnom može voditi procjenom vrednota koje su u pitanju, tj. ponderacijom ljestvice vrednota. Rizik biva kompenziran zrelom procjenom, tako da se pristanak na intervenviju ne može nikako okvalificirati kao fatalistički ili egoistički.

U toj problematici, kao i u mnogim drugima na polju medicine, etička prosudba mora slijediti dostignuća znanosti. Njezina se uloga ne sastoji prvenstveno u davanju konkretnih smjernica ili imperativa, nego u očuvanju ljudskog dostojanstva. Ona nije etika normi nego etika vrijednosti koje su u pitanju. Samo takvo shvaćanje etike biti će od koristi medicinskom osoblju, a pogotovo onima koji su prisiljeni podvrći se terapiji presađivanja organa.

Prim. mr. sc. dr. Igor Povrzanović
 THE DONOR NETWORK OF CROATIA

Where there is demand, there is a market!

 The transplantation of organs is mostly based on organ procurement from deceased persons, but due to organ shortage, transplantations are performed from living related and unrelated donors. Whereas in cases of cadaveric organs, misuse and trade are a mixture of mere imagination and unfounded statements, organ procurement from living donors can initiate discussions on diverse misuse and a world-wide black market. Although there are almost no such examples in Europe, it would be reckless to ignore facts on organ trade in the world. And this in fact will be the topic of my report.

It is understandable that the large discrepancy between the demand and the limited offer leads the patients to search for organs, and numerous impoverished individuals are motivated to sale for profit. The need for organs from living donors is even more accentuated in countries where cultural or religious factors make the procurement of organs from deceased persons more difficult.

The sale of organs is an act of despair and hopelessness – an individual must not put his life in danger in order to save another life. The usual question in these cases is: do we really own our bodies? Even if we do own our body, it does not mean we may sell it. There are also opposite opinions – those who advocate a possible financial remuneration for the received organ stress individual rights and the autonomy of an individual.

The organ market lowers the standards of surgical work, endangers the sellers and their families, leads to a misuse of their rights, opens exploitation possibilities of the rich over the poor and transforms the human body into commercial goods. The phenomenon of illegal trade attacks the unprotected and the deprived and exploits the most vulnerable population. The human body and its parts may not be a source of financial or other material benefit.

The Croatian Penal Act and the Act on the Procurement and Transplantation of Body Parts explicitly state penal consequences of organ trade. Legal means, generally applied in the world, forbid the taking and implantation of organs outside of adequately equipped centres, forbid any financial remuneration for parts of the human body, forbid advertising with the aim of achieving material benefit and forbid the founding of organizations dealing with organ trade.

It is understandable that news on organ trade reduce the trust in the procurement and distribution system. A high responsibility of journalists, editors and the media in general is very important here. Unreliable news from this field should not be published without control, since they might cause far-reaching damage.

Organ trade can be fought by a more successful promotion of post mortal donation, by tracing illegal offer and demand, the organ trade and other illegal activities should not be left only to the media and investigative journalism – all countries must cooperate in the domain of health, administration of justice and internal affairs. Above all, an affirmative attitude to organ procurement from deceased persons must be nourished, since this represents a joint contribution to preservation of the life and health of numerous patients.   

Gdje ima potražnje, ima i tržišta

Transplantacija organa najvećim se dijelom temelji na dobivanju organa od umrlih osoba, no zbog nedovoljnog broja, presađivanje se provodi i od živih srodnih i nesrodnih davatelja. Naravno da velika razlika između potražnje i slabe ponude dovode bolesnike do potrage za organima, a mnoge ljude na prodaju radi zarade. Trgovina organima podrazumijeva premještanje osobe s ciljem dobivanja organa sa i bez njegove dozvole, kao i presađivanje protivno zakonima dotične zemlje. Iako u Europi ne postoje takve zloupotrebe, bilo bi lakomisleno odmahnuti rukom i ignorirati činjenice oko trgovine organima u svijetu, što u budućnosti može dotaknuti i ova područja. Zato pokušajmo razlučiti činjenice od glasina i pojasniti na koji način neželjene fenomene treba prevenirati i suzbijati.

TRANSPLANTACIJA  U SVIJETU

Biomedicinska znanost, posebno kirurgija, dobila je prije tridesetak godina priliku da presađivanjem organa uspješno liječi bolesnike s terminalnim zakazivanjem organa. Tu su priliku liječnici iskoristili sukladno njihovom pozivu, a etička, pravna, ekonomska i druga tumačenja samo slijede neprestano nove znanstvene dosege. U svijetu se godišnje provodi oko 65 tisuća transplantacija organa. U Europi se na organ čeka oko tri godine, 15-30% pacijenata umire čekajući organ, a projekcije kažu da će se 2010 g. na presađivanje čekati desetak  godina. Osim nekih iznimaka, nijedna zemlja nema dovoljno organa za zadovoljenje rastućih potreba. Taj nesklad je još izraženiji u zemljama u kojima kulturalni ili religijski čimbenici otežavaju pribavljanje organa od umrlih osoba.  

Stanje zdravstvenog sustava utječe na uređenost transplantacijskog polja. U nekim zemljama je transplantacija pomaknuta iz državnih bolnica i istraživačkih centara u autonomni privatni sektor, tako da će uglavnom imućniji moći biti transplantirani.

ZAKONI, UPUTE, PREPORUKE 

U Vel. Britaniji je tek 1990. godine donesen zakon, koji zabranjuje plaćanje organa, a američki i indijski Kongres su sredinom 90-ih odredili za to zatvorsku kaznu. Trgovina u Egiptu donosi kaznu od pet godina prisilnog rada, a zakon u Australiji to novčano kažnjava. U Brazilu se od 1997. kupoprodaja organa kažnjava visokim zatvorskim kaznama. UN Konvencija protiv transnacionalnog organiziranog kriminala izričito osuđuje kupoprodaju organa. Američki zakon (NOTA) iz 1984. navodi  da je „protuzakonito transferirati  organ uz novčanu naknadu“, no nedavno je nekoliko kongresnika iniciralo promjenu kako bi se takva zabrana ukinula. U Izraelu se priprema zakon koji će žestoko kažnjavati posrednike.

1984. Kina je izdala „Pravila o korištenju organa od pogubljenih osuđenika“, no međunarodno humanitarno pravo to jasno zabranjuje, čak i uz njihov pristanak. Još 1977. je dodatni protokol Ženevske konvencije iz 1949. zabranio takvu praksu. Human Rights Watch zabranjuje zdravstvenim radnicima da sudjeluju u transplantaciji organa dobivenih od osuđenika.

U Iranu je kupoprodaja organa dozvoljena zakonom i pod kontrolom je dviju nevladinih organizacija.

Vijeće Europe je 1987. g. objavilo da ljudski organ ne smije biti predmet profita. Ono i danas glasno osuđuje aktualne trendove koji bi išli prema manjoj restrikciji u transplantaciji od nesrodnih živih davatelja. Vodstvo Međunarodne transplantacijske organizacije odredilo je da kirurg ne smije biti angažiran  u kupovini ili prodaji organa. WMA i WHO definiraju prodaju ljudskih organa kao kršenje univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Hrvatski Kazneni zakon u članku 24. eksplicitno navodi kaznene mjere za trgovinu organima: „Tko uz bilo kakvu naknadu dade dio svog tijela ili dio tijela druge žive ili umrle osobe radi presađivanja ili u tome posreduje, kaznit će se za kazneno djelo“. Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova tijela iz kraja 2004. godine izričito navodi zabranu trgovanja dijelovima ljudskog tijela, a u članku 5. kaže da je „za uzete dijelove tijela zabranjeno davati ili primati bilo kakvu novčanu naknadu, no to se ne odnosi na naknadu izgubljene zarade  ili drugih opravdanih troškova“. Navode se i kaznene odredbe u obliku visokih novčanih kazni za trgovanje, oglašavanje ponude ili dostupnosti organa,  ili pak traženja novčane naknade.

Pravna sredstva, koja se općenito primjenjuju u svijetu, zabranjuju:

·          uzimanje i implantaciju organa izvan centara koji nemaju odgovarajuće uvjete, kadrove i iskustvo,

·          financijsku naknadu za ljudsko tijelo ili njegove dijelove,

·          oglašavanje s namjerom  da se dođe do organa radi  postizanja materijalne koristi,

·          osnivanje organizacija koje se bave trgovinom organima.

ETIČKA PITANJA

Broj transplantacija organa od umrlih osoba
mjerilo je razvijenosti društva (Helsinška deklaracija, 1986.)

Nakon prve Barnardove transplantacije srca, svijet je bio oduševljen, a roditelji poginule Denise Darvall obasuti su počastima. Danas su glasine o krađi organa postupno stvorile određeni otpor prema dobrovoljnom doniranju organa.

Uobičajeno pitanje je li osoba istinski vlasnik svog tijela i organa?  Ako i posjedujemo vlasništvo nad svojim tijelom, ne znači da ga smijemo prodavati. Oni koji zastupaju eventualnu novčanu naknadu za dobiveni organ ističu individualna prava i autonomnost pojedinca, kao i da bi zakonska regulacija prava davatelja bila bolji odgovor na trgovinu nego zabrana i moralna osuda, te navode da je to način povećanja broj organa. Argumenti protiv su da se time uspostavljaju robovski odnosi i narušavaju načela jednakosti i socijalne pravednosti. Izraelac M. Friedländer stoji na stanovištu da treba, slično abortusu, stvari legalizirati kako bismo ih mogli kontrolirali: „..bolje  je legalizirati tržište organima, nego dopustiti širenje organiziranog kriminala“. On kaže: „..ako su bogati slobodni upustiti se u krajnje opasne sportove radi zabave, teško je razumjeti zašto siromašni, koji su izloženi manjoj opasnosti prodajući svoj bubreg, moraju biti promatrani kao osobe koje zaslužuju pomoć - naime, i bogati i siromašni imaju  pravo donositi  odluke o svom rizičnom ponašanju“. 

Slično pitanje je da li bi tržište moglo biti prihvatljivo, ako bi distribucija kupljenih organa bila pod kontrolom države, temeljena na medicinskim kriterijima, a ne na sposobnosti da se to plati - transplantacija sada nije nekomercijalni posao: bolničke ustanove, medicinski timovi i organizacije za pribavljanje organa prodaju svoje usluge - zašto izvori organa moraju ostati jedini koji nisu financijski honorirani? Jednostavni  odgovori na ova pitanja su da je prodaja organa akt koji ukazuje na očaj i beznađe, pojedinac ne smije dovoditi svoj život u opasnost kako bi se spasio drugi život, trgovina organima je protuzakonita i sav novac tako zarađen je prljavi novac. Trgovina organima igra ulogu u medicinskoj ekonomici siromašnih zemalja, obara standarde kirurškog rada, ugrožava prodavatelje i njihove obitelji, donosi zloupotrebu njihovih prava, otvara mogućnost eksploatacije bogatih nad siromašnima i pretvara ljudsko tijelo u komercijalnu robu. Fenomen crne trgovine napada nezaštićene i obespravljene i  eksploatira najranjivije  dijelove stanovništva.

Ljudsko tijelo i njegovi dijelovi ne smiju, dakle,  biti izvor novčane ili druge materijalne koristi.

 STANJE ILEGALNE TRGOVINE U SVIJETU

Nedostatak dokaza nije  dokaz nepostojanja

Kada bi bilo dovoljno organa, ilegalna transplantacija ne bi mogla opstojati. Nema dvojbe da su ljudi u nekim zemljama Latinske Amerike, Afrike, Azije i Istočne Europe spremni prodati bubreg pa crno tržište ponegdje opskrbljuje bogate primatelje i eksploatira siromašne i bespomoćne davatelje.  Ljudi iz raznih azijskih zemalja ranih 90-ih putovali su na Tajvan kako bi došli do organa od pogubljenih  osuđenika. Kada je to postalo zabranjeno, krenuli su prema Kini.  U Indiju se putuje iz zemalja Zaljeva,  Malezije i Singapura, a u Kinu s Tajvana, iz Hong Konga i Singapura. Ima podataka da se organi prikupljaju u Turskoj, Albaniji, Gruziji, Moldaviji, Rusiji,  Bjelorusiji,  Ukrajini i Rumunjskoj. U  Moldaviji oko 300 ljudi proda organ godišnje. Pacijenti iz Izraela, pošli su za organima prema istočnoj Europi  i Južnoj Africi.  Dr. M. Friedländer pisao je u Lancetu 2002. god. o odlasku njegovih pacijenata u inozemstvo, skupo plaćajući organe.

Indija je godinama  smatrana „bazarom bubrega“ od živih davatelja, no već su se 90-ih godina pojavili članci u Lancetu i Transplantation Proceedingsu o lošim rezultatima presađivanja u toj zemlji. Posrednici u trgovini organima u svijetu nastoje držati kupce i prodavače razdvojenima. Njihove se cijene penju do 200 tisuća dolara, a najveći dio  zarade ide, naravno, organizatorima. Države se bore protiv toga - još 1989. su u Turskoj organizator i davatelj zatvorski kažnjeni zbog nelegalno dobivenog bubrega. U Južnoj Africi i brazilskim pokrajinama Pernambuco i Recife uhićeno je  2003. g nekoliko Brazilaca i inozemnih građana zbog trgovine organima.

Razne su vijesti provjeravale vlade mnogih država, Ujedinjeni narodi, Ministarstvo zdravstva SAD-a, FBI, FDA, imigracijski uredi, međunarodne organizacije za zaštitu djece, pariška federacija o ljudskim pravima i sva su izvješća bila jedinstvena u ocjeni o njihovoj potpunoj neutemeljenosti. 1996. g. je francuska antropologinja Veronique Campion Vincent objavila opsežnu studiju zaključivši da glasine predstavljaju suvremenu „urbanu legendu“. Mnogi se isto tako pozivaju na istraživanja antropologinje Nancy Scheper Hughes širom svijeta, no njeni su izvori neuvjerljivi, a analize više rezultat istraživačkog novinarstva negoli dubinski socioantropološki rad.

Često se povlači analogija s trgovinom opojnim drogama, no to nije usporedivo, jer je uzimanje i presađivanje organa organizacijski i medicinski  krajnje složen postupak.

 GLASINE  I ULOGA MEDIJA

Strah od rata je gori od rata samog, Seneka

 Poznat je američki film „Koma“ (1978.), koji je tada snažno razbudio maštu javnosti. Tako nešto koštalo je trajne invalidnosti američku turistkinju June Weinstock koja je 1994., zbog lažne vijesti o otetom gvatemalskom dječaku, napadnuta na ulici i ostala nepokretnim invalidom. Dezinformacija se pojavila i 2004. o uzimanju organa od poginulih Iračana.

Cause célèbre je primjer Ahmeta Koca (Engleska, 1989.) kada se ovaj  žalio da su mu ukrali bubreg, no kasnije se utvrdilo da ga je namjerno prodao. Već od sredine 80-ih godina. neutemeljene glasine širile su se medijima pa su čak dobivale i prestižne novinarske nagrade. Španjolski novinar Medem je 1994. g.  izdao knjigu o trgovini dječjim organima, no nije naveo da su mnoge činjenice već davno ranije bile demantirane. 1996. je dodijeljena novinarska nagrada „King of Spain“ dnevniku Correiro Braziliense – i tu su izneseni podaci pokazali lažnima, a novinarka se branila da je samo prenosila neprovjerene vijesti. U Francuskoj je 1995. g. TV emisija dobila prestižnu nagradu „Albert-Londres“ o navodnom uzimanju rožnice od žive kolumbijske djece. Naknadnim pregledom djece u pariškim klinikama vijesti su odbačene - komisija je suspendirala nagradu, no 1996. ju je ipak potvrdila, a javnost se sablaznila kako „Albert-Londres“ može biti dodijeljena za reportažu koju sama komisija drži nevjerodostojnom.

U Hrvatskom tisku pojavio se intervju s tršćanskim javnim tužiteljem, koji samo na temelju nesigurnih indicija i bez ikakvih dokaza govori o trgovini i otimanju ljudi radi dobivanja organa. U našem je dnevnom tisku prije nekoliko godina objavljen  i opsežan istraživački članak o sumnji na trgovinu ljudskim organima – ocijenjen je dobrim profesionalnim uratkom, no članak nije sadržavao prijeko potreban zaključak da se radi o novinarskoj hipotezi koja nije podastrla ozbiljne indicije, a kamoli ijedan dokaz.  Najnoviji primjer neosnovanih glasina je nedavni besmisleni izvještaj u nastavcima, u isto tako dnevnom tisku, o otimanju bubrega mladoj djevojci u Bihaću – učinjena je šteta za javno mnijenje u Hrvatskoj i nikakav pokušaj da se to donekle ispravi nije ugledao danje svijetlo.  

ORGANIZACIJSKA PITANJA I MOGUĆE POSLJEDICE

Uspješna transplantacija organa od umrlih osoba je prije svega rezultat dobre organizacije, pokazatelj visoke kompetentnosti, motiviranosti i odgovornosti zdravstvenih profesionalaca i korištenja sofisticirane suvremene tehnologije, a tek onda podrške i altruizma stanovništva. Naravno da svugdje država želi prikazati da je pravi problem niske stope prikupljenih kadaveričnih organa u odbijanju obitelji, no danas sigurno znamo da pravi problem leži u nedovoljnoj spremnosti i organiziranosti u zdravstvenom sustavu.

Potpuno je logično da reakcija javnosti na vijesti o trgovini organima smanjuje povjerenje u sustav prikupljanja i distribucije. Zato u Europi i u Sjevernoj Americi broj transplantacija od živih nesrodnih davatelja raste i to se etički i zakonski drži pod jakom kontrolom državnih vlasti. Kod nas ima indicija da se dobivanje organa od nesrodnih osoba dopusti kao lakše rješenje. Mudro je biti krajnje oprezan otvaranju takvih vrata - ona, naime, omogućuju put prema zaobilaženju čvrstih etičkih i zakonskih standarda, što bi se kasnije teško moglo kontrolirati. Moramo, dakle, učiniti još mnogo toga na planu prikupljanja kadaveričnih organa.

KAKO SE ODUPRIJETI 

Mišljenja nekih stručnjaka u svijetu upućuju na potrebu jakog državnog nadzora u slučaju eventualne komercijalizacije i pritom treba neizostavno isključiti neposrednu pogodbu ili posrednike. Nagrada bi, pod kontrolom države, mogla biti u nekim izravnim ili neizravnim bonusima, no ne bi bilo uputno uvesti praksu da primatelj daje novčanu naknadu obitelji umrlog. U travnju 2004. Bush je potpisao zakon, koji američkoj vladi omogućuje naknadu dobrovoljnim živim davateljima za neke troškove, a odobren je i veliki novčani iznos kako bi se u javnosti pospješila kadaverična donacija.

Trg. organima ovisi o potražnji, isto kao trgovina ljudima i drogom. Grupa stručnjaka raznih profila (Bellagio Task Force) iz 1997. i drugi, postavili su općenite upute kako bi se suzbila trgovina organima:

·          uspješnije promicati posmrtno doniranje,

·          kadaverični transplantacijski program mora se unaprijediti kako bi se smanjile potrebe za organima od nesrodnih živih davatelja,

·          održati striktno zakonodavstvo s obzirom na nesrodne žive davatelje,

·          osigurati zakonsku odgovornost zdravstvenih profesionalaca s obzirom na moguće neregularnosti,

·          ne dozvoliti naknadu troškova iz zdravstvenog osiguranja za presađivanje s organima iz ilegalnih izvora,

·          jamčiti  javnost nacionalnih registara i lista čekanja,

·          ne dozvoliti da se manipulira listama čekanja kako bi se inozemni bolesnici proglasili hitnima radi novčane naknade iz sustava njihovih zdravstvenih osiguranja,

·          potrebno je ući u trag oglašavanju ilegalne ponude i potražnje (agencije, novine, oglasnici, internetske stranice),  

·          trgovinu organima i ilegalne aktivnosti ne treba prepustiti samo medijima i istraživačkom novinarstvu - sve zemlje moraju surađivati u domeni  zdravstva, pravosuđa i unutarnjih poslova.

Potrebno je uspostaviti jedinstvene i jasne standarde u određivanju pod kojim su uvjetima prikupljanje i distribucija organa jednaki za sve i etički prihvatljivi. Sve se mora temeljiti na društvenoj odgovornosti i zaštiti prava živog i umrlog davatelja, kao i primatelja.  Treba u javnosti graditi afirmativni odnos prema doniranju i presađivanju, jer to predstavlja doprinos očuvanju života i zdravlja. Liječnici u tome imaju primarnu i nezaobilaznu moralnu obvezu.

_______________________________________________________________________

  natrag                                                                                               gore