IZ KNJIGE OČNA BANKA

POTEŠKOĆE U PRIKUPLJANJU ORGANA

Problem nedostatka organa za presađivanje postaje u svijetu sve aktualniji. Donacija organa ne drži korak s brzim porastom novih zahtjeva. U razvijenim zemljama Zapadne Europe, SAD-a i Kanade, gdje se izvodi preko 90% presađivanja, postoji veliki manjak organa s obzirom na stvarne potrebe. Rastuće potrebe za organima rezultat su sve većih mogućnosti i uspjeha transplantacijske medicine i širih indikacija za transplantacijsko liječenje, no broj se kadaveričnih organa na raspolaganju nije značajnije povećao. Potrebe rastu za oko 16 –24 % godišnje, a broj umrlih u čekanju raste oko 18 % godišnje. U Europi danas na presadak čeka preko 50 tisuća, a u SAD-u preko 76 tisuća bolesnika.

Službeni podaci pokazuju da u Zapadnoj Europi oko 25-35 % bolesnika koji čekaju na presađivanje organa, neće dočekati tu priliku. Oko 500 ljudi umire godišnje čekajući jetru, a isto toliko srce. U SAD-u oko 10-30% onih koji čekaju jetru umire ne dočekavši organ. Uspije se transplantirati svaki peti bolesnik s liste čekanja.

U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj na redovitoj dijalizi godišnje ima oko 500 novih bolesnika; taj broj se gotovo udvostručio u posljednjih deset godina. Krajem 2000. g. na listi čekanja za bubreg bilo je 800 bolesnika, a izvan toga bolesnici čekaju na presađivanje gušterače, srca, jetre, rožnice i drugih organa i tkiva. Većina bolesnika s liste čekanja neće dočekati organ za presađivanje. Zbog toga se neopravdano često pribjegava presađivanju od živog donora.

ETIČKA PITANJA

“Darivanje ne zahtijeva nagradu, ono je nagrada sama po sebi”

Mnogo je toga napisano o etičkim aspektima na polju doniranja organa, kao i o mogućim mjerama koje je potrebno poduzeti kako bi se povećao broja organa za presađivanje. Potrebno je takvu namjeru individualno obznaniti i ona ne smije imati naznake poluobveznog dobročinstva. Kolektivni pristup govori o moralnoj obvezi da se pomogne drugima, dok to ne šteti onom tko daje (“Ne štetite sebi ali pomažete drugima”). I u religijskom smislu postoji obveza da se pomogne drugima.

Osobni neovisni izbor u darivanju organa odražava tradicionalno poštovanje individualnih ljudskih vrijednosti. Ljudi imaju želju da sami odlučuju po vlastitim procjenama i kriterijima i ne žele biti neupućeni i pasivni čimbenici za svrhe drugih. Oni žele oblikovati svoj stav o poklanjanju organa i imaju potrebu određivati svoju sudbinu i poslije smrti (kao što inače određuju dijeljenje imovine, utječu na buduće odnose u obitelji, mjesto i način svoje sahrane i dr.). Poštovati pokojnikove želje podrazumijeva poštovanje pokojnika. Ovo uključuje obećanje da će stvari biti učinjene onako kako je to pokojnik za života želio.

Osnova velikodušnog poklanjanja bez ikakve kompenzacije utkana je u zapadnu civilizaciju. Etičnost transplantacije, anonimna i svojevoljna donacija, čine temelj doniranja organa. U doniranju organa vrijedi stav o solidarnosti i reciprocitetu i primjenjuje se načelo asimetričnih odnosa u smislu “solidarnosti među nepoznatima” .

OPCIJE U ZAKONODAVSTVU

Postoji čitav niz zakonskih opcija za davalaštvo organa u raznim zemljama, a postoje čak i razlike unutar samih država. Razlike između pojedinih zemalja u stopi doniranja organa su čak 10:1. Jedno su pravno-legalna razmatranja, dok se presudni činioci u prikupljanju organa nalaze u profesionalnom angažmanu zdravstvene službe, no i nepodijeljenoj podršci društva. Zatražiti dozvolu od obitelji je aktualni trend, koji slijedi većina zemalja, bez obzira na njihov zakonski model koji je u primjeni.

Danas se općenito drži da je model pretpostavljenog pristanka s mogućnošću aktivnog isključenja (“presumed consent with opting out law”) model koji javnost najbolje prihvaća i tim se načinom maksimalno poštuje individualno pravo na vlastito odlučivanje. Zemlje s takvim zakonskim modelom (Belgija, Austrija) postigle su više stope davalaštva od drugih koji nemaju ovakav model (Danska, Holandija, V. Britanija). Iskustva inače pokazuju da svaki suvišni razgovor o zakonskom modelu umanjuje broj transplantacija. Usput, niti jedna zemlja s totalitarnim režimom, bilo gdje u svijetu, nije nikada razvila učinkovit sustav s visokim stupnjem davalaštva organa.

Pokazalo se da tajna leži u uspješnosti da se potencijalni davaoci prepoznaju i definiraju i da se oni pretvore u stvarne davaoce (temeljna uloga zdravstvenog sustava), kao i u obaviještenosti i jasnoj podršci stanovništva (aktivnosti izvan zdravstvenog sustava). Davalaštvo organa je u suštini kompleksan lanac faktora i događanja, koje uvelike ovisi o sveukupnoj učinkovitoj i pažljivo pripremljenoj organizaciji. Najslabije karike u lancu moraju biti otkrivene i otklonjene.

U Hrvatskoj je 1980. započeta primjena zakona koji je podrazumijevao dobivanje dozvole od obitelji, a tek 1988, je počela primjena zakona s pretpostavljenim pristankom. U praksi se i dalje najčešće primjenjuje načelo zahtjevanog pristanka Tome je doprinio službeni stav Etičkog povjerenstva Hrvatskog liječničkog zbora kao i Naputak Ministarstva zdravstva RH iz 1998. g.

ULOGA ZDRAVSTVENOG SUSTAVA

Analize su pokazale da broj potencijalnih davalaca u bilo kojoj zemlji u svijetu nikada ne pada ispod 50 na mil. stanovnika. U Europi se iskoristi svega oko 20 donora na mil. st. Upravo izostanak okrivanja potencijalnih donora i odbijanje obitelji u davanju dozvole za uzimanje organa predstavljaju osnovne razloge za poteškoće u bitnom pomaku u kadaveričnom prikupljanju organa.

Osnovni je cilj jedne bolničke ustanove pružiti svo potrebno liječenje za ozdravljenje bolesnika. Ako je pak došlo do moždane smrti, tada je isto tako potrebno učiniti sve pripreme kako bi se organi mogli upotrijebiti. Tajna uspješnosti davalaštva organa jedne zemlje ili jedne regije krije se upravo u dosljednosti da se otkrije i registrira svaki potencijalni davatelj. Čak idealno sročeni zakon neće pomoći ako se snage ne usredotoče na označavanje potencijalnih donora i njihovo pretvaranje u stvarne donore.

KONTAKT S OBITELJI

Sve što može poslužiti živome, grijeh je pokopati” (Ivan Pavao II).

Široko je u prošlosti razmatrana uloga obitelji u darivanju organa. Koliko obitelj mora i smije biti angažirana u davanju dozvole za uzimanje organa? U većini zemalja bez obzira na karakter zakona, u praksi se zahtijeva pristanak obitelji za uzimanje organa.

U provedenim anketama vrlo je mali postotak onih koji odbijaju pristanak za uzimanje organa. Sasvim je druga situacija kada je u pitanju stvarno dobivanje dozvole. Kada stav mrtvoga nije poznata, obitelj daje dozvolu u svega 50 % slučajeva. Ako je odluka mrtvoga poznata, pozitivan odgovor se dobiva čak u preko 90 % slučajeva. Nakon osobne odluke pojedinca, obitelj i liječnici znat će njegovu osobnu želju i na taj način se može izbjeći da obitelj sama odlučuje. Kako bi doniranje organa postalo uobičajeno, potrebno je prekinuti s tradicijskom nevoljkošću oko nedodirljivosti mrtvog tijela. Dok se to ne prevlada, nikakav idealan zakon o uzimanju organa neće kod toga bitno pomoći. U većini europskih zemalja stopa odbijanja obitelji je ispod 50 % i oponiranje se uglavnom kreće oko 30 %.

Traženje dozvole obitelji u Hrvatskoj je u rukama onih liječnika koji istovremeno objavljuju smrt pokojnika. Liječnici nerado pitaju obitelj za dozvolu nakon smrti svojeg bolesnika. Tako se često događa da se od obitelj uopće ne traži dozvola. S druge pak strane obitelj često odbija dati svoj pristanak. Najčešći razlozi za odbijanje su jaki emocionalni osjećaj prema umrlom, nerazumijevanje smrti mozga, sumnje u moždanu smrt, nepoznavanje želje umrloga i odbijanje narušavanja integriteta mrtvog tijela. Svaka obitelj koja je ranije odobrila uzimanje organa, ponovno bi dala takvu dozvolu, dok bi trećina onih koji su odbili, sljedeći puta ipak dali takvu dozvolu.

NEZAOBILAZNA ULOGA JAVNOSTI 

Prvi korak nije zakon, već oblikovanje zdravog javnog mnijenja.

Doniranje organa i transplantacija su jedino polje medicinske znanosti i prakse, koje zahtijevaju sudjelovanje društva za svoj puni razvoj. U tom smislu ni zdravstveni radnici, ni ekonomski, a ni znanstveni napredak ne mogu, bez podrške javnosti, sami za sebe povećati broj prikupljenih organa. Transplantacijski proces počinje i završava uvijek u javnosti – građani su pokretna snaga i osnovni dobročinitelji. Zdravstveni sustav mora pomoći u povezivanju davaoca i primaoca, a zdravstveni radnici imaju samo ulogu stručnog servisa i nikada ne smiju postati protagonisti.

Prominentne javne osobe imaju vrijednu ulogu u promicanju darivanja organa (primjeri, nedavnog hrvatskog premijera i ministra zdravstva, saborskih zastupnika, predsjednika HLZ-a, mnogih svećenika, liječnika, sveučilišnih profesora, američkih senatora i kongresmena, obitelji Edwarda Kennedya, kardinala Josepha Ratzingera, španjolske kraljice Sofije, Michaela Jordana, Sophie Loren i dr).

Temeljne poruke javnosti su da je presađivanje učinkovit način liječenja, donosi dobre rezultate u preživljavanju inače neizlječivih bolesnika i da je to jedini način da se spase životi mnogih terminalnih bolesnika. Vrijedno je postmortalno darovati svoje organe, jer bi sutra oni mogli trebati Vama ili Vašim najbližima (načelo solidarnosti i reciprociteta). Javnost mora osjećati ponos da u tome sudjeluje. Objavljivanje želje da se donira omogućuje pojedincu da izrazi svoju društvenu odgovornost i osjećaj solidarnosti.

“ŠPANJOLSKI MODEL”

Najbolji rezultati u prikupljanju organa u svijetu postignuti su u Španjolskoj u posljednjem desetljeću. Kadaverično davalaštvo povećano je u u toj zemlji od 14.2 donora na milijun stanovnika u 1989. god. na 31.5 u 1998. god. Ovo je rezultat dobro planirane organizacije i sustavno poduzimanih mjera, (“španjolski model), mnogih uloženih napora i motivacije zdravstvenih radnika, zdravstvenih vlasti, službi sigurnosti, transporta, civilne zaštite, sudstva, forenzičara, javnih glasila i iznad svega španjolske javnosti i društva. Ovo je jedina zemlja u svijetu, u kojoj se lista čekanja neprestano smanjuje. Posebno se u toj zemlji naglašava i velika ekonomska korist, koju donosi transplantacijska medicina.

DONORSKA KARTICA

Donorska kartica, koja je uvijek bila u žarištu javnih akcija u zemljama Zapadne Europe, i dalje ima sve veću važnost. Razlog za to je što mnogo ljudi upravo ovaj način drže najvrednijim osobnim izrazom podržavanja poklanjanja organa, osobito kad u obitelji postoje članovi koji se tome protive. Drugi razlog je što kartica služi osobnom javnom doprinosu kako bi se bolan nedostatak organa poboljšao. Treće, donorska kartica je korisna u poticanju razgovora o donaciji organa i presađivanju; ona omogućuje prevladavanje jedne od potiskivanih tema - razgovoru o smrti. Kartica nije zakonski obvezna, a premišljanje u potpisivanju donorske kartice je u suštini odbijanje razmišljanja o svojoj smrti, no često i nepovjerenje i strah od manipulacije i zloupotrebe.

Većina zemalja ima jednu ili više donorskih kartica. Nedavno sačinjena kolekcija iz svijeta sadrži na stotine raznolikih donorskih kartica (kolekcija Benjamin Franklin Sveučilišta u Berlinu). Npr. Uniform Anatomical Gift Act (UAGA) je američki zakon koji sadrži i donorsku karticu i omogućuje pojedincu da se opredijeli za darivanje organa. Japanci su uočili potrebu za edukacijom javnosti i u kratko vrijeme (do sredine 1998 g.) podijelili u svojoj zemlji preko deset milijuna donorskih kartica.

Službena hrvatska donorska kartica pod motom “Život Na Dar” u opticaju je od 1996. godine.

Zaštićena je i deponirana kod Hrvatske autorske agencije i podržana je od Ministarstva zdravstva RH kao službeno sredstvo za javno promicanje poklanjanja organa u svrhu liječenja.

Ona služi kao jedino sredstvo danas u Hrvatskoj, kojom osoba za života može, poklanjanjem svojih organa nakon smrti, izraziti svoju visoku društvenu odgovornost, solidarnost i dobročinstvo.

TIPOVI ORGANIZACIJA I HRVATSKA DONORSKA MREŽA

Organizacijski temelji leže u ciljanom djelovanju zaduženih pojedinaca i grupa unutar bolničkih i kliničkih ustanova. Osim toga postoje razni modeli suprahospitalnih, nacionalnih i međunarodnih organizacija koje se bave prikupljanjem, distribucijom i razmjenom organa. Njihova načela su strogo vođena lista čekanja, tumačenje načela konstatiranja smrti, tumačenje pravila uzimanja organa, njihove distribucije, jamstvo da se radi striktno prema dogovorenim pravilima i da će se eventualno protivljenje uzimanju poštovati.

Hrvatska donorska mreža je takva dobrovoljna organizacija iz zone civilnog društva, koja promiče altruistično darivanje organa radi presađivanja u svrhu liječenja. U javnosti objašnjava potrebu humanog čina darivanja i solidarnosti među ljudima. Njene aktivnosti usmjerene su na važnost poklanjanja organa, povećanje znanja o medicinskim i legalnim aspektima složenog transplantacijskog procesa, eliminaciju predrasuda i krivih uvjerenja, potiče razgovor u obitelji i potrebu povećavanja broj osoba koji nose donorsku karticu kao izraz visokoizražene društvene svijesti i odgovornosti. HDM ima ulogu pasivnog publiciteta - donosi pozitivne primjere, povećava znanje o presađivanju, stvara klimu naklonosti javnosti. Insistira na etičkim objašnjenjima darivanja i prikupljanja organa radi liječenja teških bolesnika. Distribucija velike edicije telefonske čip kartice upravo je u funkciji takvog djelovanja.

Efekti ovakvih javnih akcija teško su mjerljivi i oni se mogu očekivati tek nakon dugotrajnog rada. Jedan od pokazatelja uspješnosti takve javne akcije je učestalost već ranije pripremljenog pozitivnog stava u obitelji s potvrdnim odgovorom u trenutku kada se od obitelji zahtijeva dozvola da se organi uzmu. Imali smo prilike u posljednje vrijeme u nekoliko navrata naići na takvu situaciju.

 

AMBLEMI TRANSPLANTACIJSKIH ORGANIZACIJA U SVIJETU

AMBLEMI ORGANIZACIJA ZA DONIRANJE I 
PRIKUPLJANJE ORGANA U SVIJETU

(Sveučilište Benjamin Franklin, Berlin, 2000.)

 

gore

natrag