BIOETIČKI ASPEKTI TRANSPLANTACIJE

 

 

Dr. sc. Josip Grbac

ETIČKI I RELIGIJSKI ASPEKTI DONIRANJA ORGANA

Etička rasprava o problematici presađivanja organa postala je jedno od važnijih polja razmišljanja u bioetici. Kompleksnost tehnologije, moguća banalizacija ili manipulacija, rizik povezan s pritiskom tržišnog mentaliteta, otvorene perspektive daljnjeg istraživanja, sve su to teme o kojima će još podosta trebati razmišljati.1 Ova tematika, s obzirom da zadire u brojna pitanja kao što su čovjekov integritet, njegovo dostojanstvo, problematika zdravlja i liječenja, neminovno traži od kršćanske etike određene naputke i pravila postupanja.

I. ETIKA ODGOVORNOSTI

Razmišljati o problematici presađivanja organa sa stanovišta kršćanske etike pretpostavlja da pojasnimo na kakvu etiku mislimo. Drugim riječima, koji je “oblik” etike najpogodniji za sagledavanje te problematike?

Mislim da je danas to tzv. indikativna etika (koja na nešto upućuje, ukazuje), a ne čisto imperativna etika (koja nešto zapovijeda, nalaže neke dužnosti), etika koja je imala prevagu u prošlosti.

Već je stari Zenon shvaćao pojam “dužnosti” ne samo pod vidom prisile, već kao zahtjevnost ostvarenja onoga što je dobro. Kroz kasniju povijest razmišljanja, pogotovo u zapadnoj etičkoj tradiciji koja se inspirira vizijom I. Kanta, srž etičkog pojma dužnosti postaje stvarnost koja vodi prema moralnosti. Tako ideja odgovornosti može postati drugi naziv za ideju dužnosti, te je sposobna upraviti čovjekov pogled prema činima koji u svojim posljedicama mogu proizvesti veći stupanj mogućeg dobra. Etičko argumentiranje postaje na taj način pogotovo osjetljivo za osvjetljavanje intencionaliteta i finaliteta ljudskog djelovanja.

Za vrjednovanje problematike presađivanja organa unutar jedne etike odgovornosti nužno je pojasniti nekoliko čimbenika:

1. Presađivanje organa ne može biti vrjednovano samo s juridičkog stajališta, gdje bi pojam “dužnosti” imao prevagu. Nužno je etičko vrednovanje i to novim osmišljavanjem kategorije “dara” ili “darivanja”. Ta kategorija nam ne dopušta da sustavno izbjegavamo dužnost promoviranja života i omogućava nadilaženje samo osobne ili dualne dimenzije u problematici presađivanja organa. U današnje vrijeme kategorija “darivanja” mora biti smještena u širi ili univerzalniji svijet, u svijet odnosa između osoba i grupa. Kod problematike presađivanja organa apel za altruizmom nadilazi kategorije reciprociteta ili simetrije (darivati da bi se primilo) i postaje princip asimetričnih odnosa, u smislu “solidarnosti među nepoznatima”. U kršćanskom vrednovanju, upravo ta asimetričnost, tj. nepoznavanje primatelja organa, nadilaženje dualnih odnosa, može činu darivanja dati posebnu moralnu i etičku vrijednost.

2. U takvoj etici odgovornosti, gdje indikativi postaju isto tako kategorični kao imperativi, neminovno se nameće kategorija solidarnosti. U modernom poimanje etike pojedinac postaje etički subjekt u mjeri u kojoj se otvara samome sebi i drugima. Osjećaj solidarnosti postaje tako ključni oblik moralnog djelovanja, ulazi u samu formu moralnosti. Solidarnost postaje dužnost u etičkom smislu riječi, tj. uvjet da postanemo istinski subjekti moralnosti. Moralni razvoj subjekta ovisi o razvoju njegove sposobnosti da bude solidaran. Ovo poimanje nadilazi etiku zasnivanu samo na razumu i na pitanju pravednosti. Etika, kao etika solidarnosti, postaje stvar čitave osobe i svodi se na brigu o sebi i o drugome i, na kraju, na brigu o životu kao takvom. Potrebno je, dakle, sagledati sve razloge solidarnosti koji su sposobni postati motivacijom u darivanju organa.

3. Ako je istina da je druga polovica 20. stoljeća obilježena, s jedne strane, razvojem tehnologije, a s druge strane “povratkom tjelesnosti”, onda se osmišljavanje pojma “tjelesnosti” nameće kao prioritet. Jedno biocentrično poimanje tijela, bilo da se ono manifestira u prisvajanju apsolutnog prava nad njim (“tijelo je moje i prodajem ga kako hoću”), bilo u egoističnom zatvaranju u samoga sebe (“tijelo mi je dano i mora završiti sa mnom”), bilo je donekle prisutno i u krivo shvaćenoj ideji tjelesnog integriteta koja nije vodila računa o osobnom integritetu. Možda je i sâm papa Pio XII bio donekle podlijegao takvom mentalitetu i načinu razmišljanja.

4. Pozitivno kršćansko vrednovanje problematike presađivanja organa pridonijet će nadilaženju tog neobiologizma. Darivajući organe čovjek ne ulazi u sukob sa Stvoriteljem već potvrđuje dinamičnu narav Stvaranja koje je usmjereno stvaranju boljih uvjeta života za sve ljude. Nije stoga slučajno što novi Katekizam katoličke Crkve na dva mjesta govori o darivanju organa: “Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi, koji na to imaju pravo, nisu dali svoj izričiti pristanak. Presađivanje organa u skladu je s ćudoređem i može biti zaslužno ako su štete te tjelesne i duševne opasnosti kojima se davalac izlaže, razmjerne dobru za kojim se u primaocu teži. Moralno je neprihvatljivo izravno izazvati onesposobljujuće osakaćenje ili smrt ljudskog bića, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba”. (Kan. 2296) “Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno”. (Kan. 2301)2

II. CRKVENO UČITELJSTVO

Presađivanje organa sa živog davaoca izazvalo je svojevremeno, posebice unutar Katoličke Crkve, žestoke rasprave. Jedna grupa teologa, među kojima i poznati teolog Bernhard Häring, smatrala je da darivanje dvojnoga organa predstavlja veliku ćudorednu vrednotu. Drugi su u tome vidjeli nemoralnu radnju koja se ne može opravdati dobrom nakanom i spašavanjem života. U pozadini takvog poimanja bilo je shvaćanje da se moralnost svakog pojedinog čina mora procjenjivati u njemu samome, bez obzira na to kakvu ulogu on ima u sveukupnom značenju jedne radnje. U takvom shvaćanju svako presađivanje predstavlja auto-mutilaciju. Papa Pio XII preuzima tu argumentaciju i tvrdi da “izvan organizma pojedini organ nema po svojoj naravi nikakva smisla i nikakve svrhe. On je potpuno apsorbiran cjelinom organizma kojemu pripada”.3 Radi se o izričito materijalnom shvaćanju principa totaliteta: dio postoji radi cjeline i mora se ostvarivati odnos dijela prema cjelini. Samo ako se ostvaruje taj odnos, cjelina može raspolagati dijelom. Inače se radi o čistom sakaćenju. Osim fizičkog organizma (tijelo) postoji i moralni organizam (društvo), no, u ovom drugom nije dopušteno upotrijebiti dio u korist cjeline. Pojedinac nije tu radi društva, nego obratno.

Nakon papine smrti mnogi teolozi tumačili su takav stav pape jednostavno kao protivljenje zahvaćanju totalitarnog društva u integritet čovjeka i njegova tjelesnog života. Današnja moralna teologija, pa i Crkveno Učiteljstvo, na pojedini organ gleda ne samo s obzirom na funkciju koju u organizmu vrši, nego prvenstveno kao na dio cjelokupne osobe u njezinu pozivu na predanu bratsku ljubav. Papa Ivan Pavao II svaki plemenit čin davanja organa smatra hvalevrijednim i evanđeoskim poticajem, definiran kao nova zapovijed (Iv 13, 34). Razumnim davanjem organa, spašavanjem života drugome, to je najviše ispunjenje poziva. Čovjek se može ostvariti samo u smjeru svoje naravi, koja je duhovna i tjelesna. "Poradi svog supstancijalnog sjedinjenja s duhovnom dušom, ljudsko tijelo se ne smije promatrati isključivo kao nakupina tkiva, organa i funkcija, niti se može vrednovati na isti način kao životinjsko tijelo, budući da je sastavni dio osobe koja se kroz nj očituje i izražava."4

Stoga se razumno davanje dvojnoga organa, kada se time drugome spašava život, čak smatra ispunjenjem najuzvišenijeg čovjekovog poziva. Što ne znači da porast vlastite vrijednosti koja se stječe plemenitošću darivanja organa predstavlja jedinu normu moralnosti, niti može biti jedini motiv darivanju. Bilo bi to na liniji jedne etike samoispunjenja koja nije dovoljna za cjelovito moralno vrednovanje problematike u kršćanskom svjetlu.5 Sama težnja za vlastitom savršenošću ne opravdava takvu uporabu principa totaliteta.

Katolička Crkva odobrava homotransplantaciju pod određenim uvjetima i za to se navode uglavnom tri razloga:

1. Solidarnost s bolesnima, što pogotovo naglašavaju Papinska komisija za pastoral medicinskog osoblja (1995.),6 ali i francuski biskupi koji opominju da ne smijemo darivanje organa jednostavno izjednačiti s dužnošću.7

2. Finalitet: transplantacija kao oblik služenja ljudskoj obitelji i sredstvo promicanja jednog od temeljnih dobara čovjeka, njegovog zdravlja i života. Taj razlog naglašava posebno papa Ivan Pavao II, iza čega se krije uvjerenje da je život čovjeku darovan kao poziv da sudjeluje u stvaralačkom djelu Božjem. Ljudsko se stvaralaštvo tako razvija u služenju cjelokupnoj ljudskoj obitelji.

3. Treći argument je altruizam, kako ga teologija interpretira u svjetlu poimanja žrtve. Aktualni papa dovodi darivanje organa u direktnu vezu s Kristovom žrtvom koja bi kršćaninu trebala služiti kao orjentir i inspiracija.8

Neki teolozi smatraju da je izuzetno problematično, s kršćanskog stajališta, pokušati nagovarati čovjeka na darivanje organa podsjećajući ga kako je i Krist darovao samoga sebe za drugoga. Kod kršćanina bi to moglo prouzročiti takav osjećaj obveze koji bi mogao dovesti i do psihičkih trauma. Bilo bi to, smatraju oni, neodgovorno pojednostavljenje problematike, veoma slično onome kojim se služi tzv. tehnicistička ideologija prema kojoj “sve ono što je tehnički moguće smije se i činiti”.9 Očita je, dakle, potreba za razradom dodatnih motivacija kod davatelja organa.

Ta tri argumenta predstavljaju ono što bi mogli nazvati “simbolikom darivanja”, koja može nadići logiku tehnike i spriječiti da se problem presađivanja organa svede na čistu tehničku ophodnju s čovjekom s kojega se uzima organ. Radi se o tome da tehnika bude podvrgnuta simbolici. Kršćanska teologija i etika smatraju da pojedinac smije zahvatiti u integritet svoga tijela samo u ime služenja većem dobru. Drugim riječima, uzimanje organa je opravdano kada zadiranje u tjelesni (somatski) integritet doprinosi simboličkoj dobrobiti (duhovnoj i psihičkoj) onoga kojemu se narušava taj integritet, tj. kada je to “narušavanje” plod osobnog čina ljubavi i plemenitosti.10

III. ETIČKA PROSUDBA

Princip totaliteta regulira tzv. auto-presađivanje, presađivanje organa unutar čovjekovog tijela. Dozvoljeno je žrtvovati jedan dio ako to koristi cjelini, tj. integritetu čovjekovog tijela, u svakom smislu riječi.

Moralno-etički problem homotransplantacije, tj presađivanja organa s jednog čovjeka na drugoga, mora biti sagledan pod raznim vidicima:

a) Kada se radi o živom davaocu postoje uvjeti koje postavlja kršćanska etika u odnosu na davaoca: potpuno slobodan pristanak; potpuna informiranost o rizičnosti; mora se raditi o uistinu potrebnom i hitnom slučaju; rizik mora biti proporcionalan (uspjeh kod primaoca proporcionalan sa štetom kod davaoca). To su uvjeti uglavnom već uvriježeni u gotovo svim deontološkim kodeksima.

b) Kada se radi o presađivanju s mrtve osobe postavljaju se pitanja: pravo koje ima rodbina; definicija trenutka smrti: što kažu medicinska znanost, a što filozofija i teologija?; etičko vrednovanje rizika i drugih eventualnih posljedica kod primaoca.

Naglasit ćemo samo neke elemente, tj. kriterije koji nam se čine osobito važni.

1. Jedan od primarnih kriterija je procjena odnosa između koristi koju iz tog presađivanja dobiva primatelj organa te gubitka ili rizika koji pogađa darivatelja. Ne mogu se odobriti nikakvi pritisci. Pristanak koji daje darivatelj je apsolutni uvjet mogućnosti presađivanja. U tom smislu je moralno nedopustivo uzimanje organa od osoba koje su nesposobne dati svoj pristanak, osim u slučaju kada budućnost darivatelja ovisi u velikoj mjeri o preživljavanju primatelja. U pravilu ne bi trebalo uzimati bubreg od žive osobe ako je na raspolaganju onaj mrtve osobe.

Sve norme koje na tom području donose bilo civilna zakonodavstva bilo deontološki kodeksi, osim što nastoje spriječiti nasilje kako nad darivateljem, tako i nad primateljem, moraju težiti k očuvanju ne samo kvantitativnog, već pogotovo kvalitativnog integriteta jednog i drugog. Jedan je od primarnih zadataka etike rasvijetliti duboke motivacije koje nekoga navode da daruje svoj organ.

2. Odlučujući kriterij u praksi presađivanja organa je posljedica koju takva kirurgija može imati po identitet osobe i razvitak njezine slobode. Iz tog razloga papa Pio XII. zabranjuje 14. 5. 1956., presađivanje spolnih žlijezda jer se time narušava sama sloboda čovjeka. Integritet individualnog života i moralni identitet imaju prednost pred produženjem života i pred svakom mogućom prednošću koju jedno presađivanje može prouzročiti. Smatra se da presađivanje srca i pluća ne prouzrokuju takvu promjenu osobnosti.11

Postoji razlika između somatskih stanica u čovjekovom tijelu i zigota (gameta). Ovi zadnji tvore čovjekov fizički ali i psihički identitet. Ako bi se stvorila mogućnost presađivanja cerebralne materije, što je za sada čista hipoteza, vjerojatno bi nastala i mogućnost bitne promjene osobnog identiteta.

Moralna teologija, za sada iz preventivnih razloga, drži da bi takvo presađivanje bilo nedopustivo. No, u svakom slučaju, tada bi bila potrebna nova analiza odnosa između koristi koja se postiže i štete koja se nanosi primatelju.

3. Odgovor na pitanje da li se kod održavanje nekih organa na životu nakon moždane smrti radi o manipulaciji možemo naći, smatra B. Häring, u poimanju ljudske prirode.

Čovjekov život, pa i njegovo zdravlje, za života, u službi su bližnjega. Prema tome, činjenica da ljudski organi, nakon smrti individuuma, nastavljaju živjeti služeći drugome, odgovara ljudskoj dijaloškoj naravi. ... S moralnog stajališta ne može se iznaći nikakav prigovor praksi da svoje organe upotrebljavamo za spas života bližnjega, kada je naš život ionako stigao svome kraju.12

4. Kako doći do dovoljne količine potrebnih organa koji se uzimaju s mrtvaca?

Jedni smatraju da bi trebalo krenuti u rutinsko uzimanje organa koje bi trebalo biti dopušteno ako se ne javi izričito protivljenje. Drugi smatraju da je dovoljno oporučno darivanje u slučaju smrti. B. Häring smatra “da zakonodavac poštuje građane kad pretpostavi da oni, ako su dovoljno obaviješteni (ili kada bi bili dovoljno obaviješteni) općenito uzevši shvaćaju visoku vrijednost takva dara nakon smrti te smatraju upravo razumljivim da jedan od njihovih organa i nakon njihove smrti u velikoj mjeri treba da služi životu drugih. Sloboda građana ostaje potpuno nedirnuta ako oni sami, ili njihova obitelj, imaju mogućnost da se usprotive vađenju”.13

Zakonodavac u svakom slučaju mora voditi računa o shvaćanjima “osrednjeg građanina”. Prvi korak nije zakon već oblikovanje zdravog javnog mnijenja.

5. Glavno se etičko pitanje u problematici presađivanja organa manje odnosi na pravila, a više na razlikovanja koja je potrebno učiniti. U tom smislu etičko razlikovanje mora imati na umu tri čimbenika:

Prvi se odnosi na odnos moći: što je subjekt slabiji, tj. pod vlašću nekoga, to će proces transplantacije biti nasilniji, kako kod davatelja tako kod primaoca, pristanak će biti neizvjesniji i autonomija odlučivanja veoma lako kompromitirana.

Drugi se tiče statusa koji čovjek ima unutar obitelji, gdje postoje razlike ovisno da li se radi o roditeljima ili djeci, muškarcu ili ženi, bratu ili sestri.

Treći se odnosi na dob: što je netko mlađi to je krhkiji i izloženiji opasnosti od manipulacije od strane moćnijih.

Ti čimbenici tiču se uglavnom problematike transplantacije među članovima obitelji, ali ih možemo primijeniti i na široj razini.14

IV. MOŽDANA SMRT

Teologija i filozofija preuzimaju danas od znanosti mišljenje da čas smrti nastupa kod kompletne neaktivnosti ili nepovratne degeneracije mozga. To je “moždana smrt”. Ona označava trenutak kada postoji eventualno samo “tjelesni život”, tj. biološka aktivnost, ali ne postoji više mogućnost da se povrati istinski “ljudski život”. Ovdje nastupa moralno vrednovanje: nakon što je znanost, uz pomoć sada dostupnih tehničkih sredstava, ustvrdila da ne postoji mogućnost vraćanja u “ljudski život”, moguće je postupati kao da se radi o mrtvome, gdje vrijede norme pijeteta i respekta, ali ne norma bitne nedodirljivosti ljudskog života. Napredak znanosti koji smanjuje rizik, utječe na etičko vrednovanje čina presađivanja.15 Kako je napredak znanosti smanjio rizik cjelokupne operacije kod presađivanja organa, tako se razvijalo i moralno-teološko vrednovanje tog čina, kako kod teologa i etičara tako kod Učiteljstva Crkve. Vjerujemo da će tako biti i ubuduće.

Jedan od glavnih zadataka medicinskog osoblja je taj da budu sigurni kako je smrt već nastupila (ovisno o elementima koji se u liječničkoj profesiji zahtijevaju). Nije moralno dopustivo površno se ophoditi s trenutkom smrti. Mogućnost da se putem presađivanja neki drugi život spasi ne opravdava izlaganje opasnosti života potencijalnog davatelja.

V. DANAŠNJI STAV KATOLIČKE CRKVE I DRUGIH VJERSKIH ZAJEDNICA

Povodom 18. Svjetskog transplantacijskog kongresa početkom rujna 2000. g. u Rimu, papa Ivan Pavao II. izašao je po prvi puta iz Vatikana da bi prisustvovao nekom znanstvenom skupu. To je učinio iz dva razloga: prvi je uputiti poruku da je smrt mozga, i u skladu s katoličkim moralnim naukom, definitivni prekid čovjekovog života, a drugi je namjera potaknuti presađivanje organe od klinički mrtvih osoba kako bi se pomoglo sačuvati život neizlječivim bolesnicima.

Najcitiranija rečenica danas na području darivanja organa jest ona pape Ivana Pavla II: “Sve što može poslužiti živomu, grijeh je pokopati”. Papa tu vidi veliku etičku vrijednost i plemenitost darivanja vlastitog tijela, jer se na taj način daruje dio samog sebe. To je najveća Isusova zapovijed - ljubav prema bližnjemu. Mnogi bi bolesnici mogli preživjeti, ne biti socijalni slučaj na teret državi, društvu i obitelji, kad bi ljudi bili spremni darovati svoje organe. Crkva danas ima apsolutno pozitivan stav prema darivanju organa. Tu do izražaja dolazi kršćanska krijepost ljubavi prema bližnjemu, čak i žrtvovanja za druge. Čovjek će uskrsnuli sa svojim dobrim djelima i pritom nije važno je li pokopan s dva ili s jednim bubregom.

I druge Crkve i vjerske zajednice u darivanju organa vide čin ljubavi i plemenitosti.

Iz svega rečenog proizlazi da za pojedine ljude na ovom svijetu ne postoji samo rođendan koji je zapisan u rodnom listu. Oni svake godine slave i datum svog drugog rođendana. To je dan u kojem su oni dobili novo srce, nov bubreg.

Unatoč tome što su prevladane zakonske zapreke, a i Crkva je zauzela pozitivan stav i veliki broj ljudi misli pozitivno o darivanju organa, vidljivo je da potrebe za organima nisu zadovoljene. Iako je velik broj onih kojima je presađivanjem omogućen novi i bolji početak, ne možemo se zaobići pitanje što je s ljudima koji nisu dočekali organ ii s onima koji vape za novim organom kojega vjerojatno nikada neće dočekati. Razvojem medicine i drugih znanosti presađivanje je postalo rutinska postupak, ali je ostao nesrazmjer između potrebnih organa i organa koji su na raspolaganju.

Iako statistike pokazuju da u Hrvatskoj ima mnogo više pogodnih darovatelja bubrega nego u nizu drugih europskih zemalja, Hrvatska pripada zemljama s ispodprosječnim brojem davatelja organa. Najveći razlog malog broja darovatelja organa jest neobaviještenost. Ljudima treba razjasniti da je presađivanje prvenstveno u službi čovjeka i života. Svi bi mi već za života trebali razmišljati o darivanju organa. Vjerojatno dok smo mladi i zdravi

Pred dvojbom da li se podvrgnuti intervenviji presađivanja ili ne, primalac se uglavnom može voditi procjenom vrednota koje su u pitanju, tj. ponderacijom ljestvice vrednota. Rizik biva kompenziran zrelom procjenom, tako da se pristanak na intervenviju ne može nikako okvalificirati kao fatalistički ili egoistički.

U toj problematici, kao i u mnogim drugima na polju medicine, etička prosudba mora slijediti dostignuća znanosti. Njezina se uloga ne sastoji prvenstveno u davanju konkretnih smjernica ili imperativa, nego u očuvanju ljudskog dostojanstva. Ona nije etika normi nego etika vrijednosti koje su u pitanju. Samo takvo shvaćanje etike biti će od koristi medicinskom osoblju, a pogotovo onima koji su prisiljeni podvrći se terapiji presađivanja organa.

Dobivanje pristanka obitelji za eksplantaciju organa je, uz otkrivanje potencijalnog donora, najvažniji trenutak u donacijskom procesu, ali i najosjetljiviji. Svatko od nas je sam sebi barem jednom postavio pitanje kako da priđem obitelji, na koji način da ih pitam, da li je zgodno da upravo sada razgovaram s njima kad su tek saznali da je njihova bliska osoba preminula. Zaista, to sigurno nije pravo vrijeme da se obitelj dodatno opterećuje takvim teškim odlukama, a razgovor o tome može predstavljati dodatno otežavanje njihove boli.

Međutim, to je i jedini trenutak kad se taj razgovor može i treba obaviti. S druge strane, o donaciji organa mnogo se govori i piše i ta je ideja široko prihvaćena u društvu - zaista je većina ljudi sklona donaciji. Još je veći broj ljudi barem spreman razgovarati o toj mogućnosti. Stoga se takvog razgovora ne treba bojati i izbjegavati ga. Mnoga su istraživanja pokazala da bi gotovo sve obitelji koje su već jednom pristale na donaciju organa to učinile i drugi put, dok bi 30% onih koji su jednom odbili donirati organe to drugi put odobrilo.

Mnogi od nas poznaju ljude koji su nadareni sposobnošću dobrog kontakta s drugim ljudima, znaju reći pravu riječ u pravo vrijeme i to predstavlja jednu od osnovnih vrijednosti transplantacijskog koordinatora. Međutim, način kako pristupiti obitelji i kako dobiti njihov pristanak može se naučiti.

Na početku treba razjasniti tko uopće treba razgovarati s obitelji. Razgovor trebaju voditi barem dvije osobe, intenzivist i transplantacijski koordinator, a mogu se uključiti i još neki od liječnika, psiholog, svećenik ili socijalni radnik. Intenzivist je taj koji će obitelji saopćiti smrt i objasniti im pojam moždane smrti, a transplantacijski koordinator je onaj koji će zatražiti pristanak za doniranje organa. Naime, nezgodno je kad obitelji jedna te ista osoba govori da je njihova bliska osoba umrla, a ubrzo zatim ih i pita da li bi donirali njegove organe. U takvoj se situaciji može javiti sumnja, npr. da li je taj pacijent liječen da bi preživio ili da bi postao davatelj organa. Transplantacijski koordinator ne smije niti u jednom trenutku biti uključen u liječenje potencijalno davatelja i bolje je da obitelj niti ne vidi koordinatora do samog razgovora.

Razgovor treba obaviti u mirnoj i ugodnoj sobi s dnevnim svjetlom, po mogućnosti uređenoj cvijećem i slikama. Neka pri ruci budu telefon, čaše s vodom, papirne maramice. Dobro je da soba ima određenu privatnost u slučaju da obitelj poželi na trenutak ostati sama i razmisliti o svemu, pribrati se ili pričekati još nekog od rođaka ili prijatelja.

Prije samog razgovora sakupite što više informacija o potencijalnom donoru i njegovoj obitelji od liječnika i sestara u intenzivnoj jedinici, kao i iz dokumenata. Dobro je znati koga sve preminuli ima u obitelji. Tko je dolazio na informacije, kako su se ponašali, kakve su informacije dobivali, te da li im je naznačena mogućnost nepovoljnog ishoda liječenja. Isto tako saznajte postoji li nekakva konfliktna situacija unutar obitelji ili između obitelji i zdravstvenog osoblja.

Osoba koja vodi razgovor mora biti dobro upućena u zakonske okvire, tehničke pojedinosti u vezi sa patologijom, pogrebnim postupkom, lokalne običaje i slično.

Koordinator mora postići i neke dodatne sposobnosti kao što su društvenost, sposobnost pristupanja i komunikaciji, razumijevanje njihovih problema, prilagođavanje raznim situacijama. Treba moći i htjeti pomagati ljudima u kriznim trenucima, jer razgovor s obitelji nema samo svrhu dobivanja dozvole za eksplantaciju, nego i pomoći ljudima da prebrode ove teške trenutke. Osoba koja vodi ovakav razgovor mora imati pozitivan stav prema transplantaciji bez predrasuda i dvojbi, jer će se u suprotnom u njegovom ponašanju osjetiti nesigurnost i skepsa. On mora biti komunikativan - vrlo je važna atmosfera koju će stvoriti u toku intervjua; ona je ponekad važnija od samih riječi koje se koriste.

Treba nadalje znati mimikom pa čak i pokretima tijela i tzv. neverbalnom komunikacijom stvoriti povjerenje kod sugovornika. Prije svega budite na istoj razini sa sugovornicima, ako stoje, stojite i vi, ako sjednu, sjednite se s njima. Valja paziti da se izbjegava držanje tijela koje odražava distanciranje, introvertnost, postavljanje iznad aktualne situacije ili optuživanje. Nemojte pokazati da vam je neugodno ili da ste nezainteresirani. Budite smireni i pokažite zanimanje za ono što vam se govori. Promjene u položaju tijela i odmjerena gestikulacija rukama stvorit će opušteniju atmosferu. Dobro je pokušati uspostaviti tjelesni kontakt, npr. držanjem ruke sugovornika, stavljanjem ruke na rame, suzdržanog zagrljaja, ako to situacija dopušta. Svakako, to ne smije ispasti nametljivo i usiljeno. Sugovornika gledajte u oči, s druge pak strane nemojte zuriti u njega. Sve će to stvoriti sliku razumijevanja, podrške i pomoći. Zapamtite imena ljudi koji sudjeluju u razgovoru i njihov odnos s pokojnikom.

Pitanja koja se postavljaju neka budu otvorena, jasna i nedvosmislena. Opet, ta ista pitanja ne smiju biti suviše izravna, izbjegavajte pitanja na koja vam se može odgovoriti samo sa "da" ili "ne". Nemojte skakati s teme na temu. Još važnije, ne dopustite da se razgovor svede na izmjenu pitanja i odgovora, jer će to stvoriti napetost i ispitivačku atmosferu.

Sugovornika treba slušati što govori, odgovarati na njegove emocije, dvojbe i pitanja. Slobodno dopustite da razgovor potpuno odluta van teme o kojoj se govori, tako da on bude što više neformalan. To će pomoći obitelji da se odmori od napetosti i postane opuštenija i spontanija.

Koje su najčešće greške?

Nedovoljno ohrabrivanje obitelji, korištenje neprimjerenih i krivih argumenata, informacije nisu jasne i konkretne, premalo korištenje otvorenih pitanja, preformalan i prekontroliran razgovor, želja da se postavi što više pitanja u kratko vrijeme, ignoriranje neverbalne komunikacije, prekidanje u razgovoru, gubitak strpljenja, ljutnja.

Najbolji trenutak da koordinator pristupi obitelji je onda kad se obitelji priopćava rezultate testova koji potvrđuju moždanu smrt. Dok intenzivist s njima razgovara, promatrajte kako se ponašaju (da li su mirni, uzbuđeni, ljuti), pronađite nekog člana obitelji ili prijatelja koji je otvoreniji za razgovor, procijenite kakva im pomoć treba i najvažnije, da li su shvatili da je kraj, da je njihov rođak mrtav. Tijekom toga kolega liječnik vas postepeno može uvesti u konverzaciju ili to učinite sami.

Kako objasniti moždanu smrt?

Pojam treba objasniti uzimajući u obzir socijalnu i kulturnu razinu sugovornika, što je moguće više približiti se njihovoj razini. U pojašnjenju pojmova treba biti strpljiv i jasan. Započnite s nekim tipičnim izrazom žaljenja kao "žao mi je što vam moram reći da rezultati testova nisu onakvi kakvima smo se nadali". Dobro je ako obitelj sama shvati stanje, svojom dedukcijom i svojim razmišljanjem. Ovdje treba reći da u prethodnim davanjima informacija ne treba skrivati stanje pacijenta, tj. da se obitelji mora reći kad se započne sa postupkom dokazivanja moždane smrti, ako je za to postojala prilika.

Treba im objasniti da moždana smrt znači nepovratno stanje, koje je različito od trajnog vegetativnog stanja ili duboke kome što laici često miješaju sa moždanom smrću. Moždana smrt znači da bolesnik više ne može misliti, osjećati, govoriti, disati, moraju biti svjesni definitivnosti i ireverzibilnosti tog stanja. U većini slučajeva obitelj je vidjela ili će vidjeti umrloga u intenzivnoj jedinici i zamijetili su da postoje pokreti grudnog koša, vidjeli su na monitoru srčanu akciju. Zato im se mora reći da stroj diše umjesto njega i da srce radi uz pomoć tog stroja i lijekova koje dobiva, kao i da to ne znači da je živ, posebno da će to biti kratkotrajno.

Počnite koristiti izraze kao "njegov mozak više nije živ", "njegov je mozak mrtav", "ovo je kraj" i slično. Nemojte zaboraviti izraziti sućut obitelji.

Ako vam se čini da nisu shvatili stanje, pitajte ih da li shvaćaju o čemu se radi, objašnjenja treba ponoviti koliko god je puta potrebno.

Jasno je da ovo donosi veliku napetost, stoga je treba popustiti praveći male pauze koje će odmoriti obitelj i dati im vremena da srede misli i razumiju situaciju. Koristite pitanja "da li vam mogu nekako pomoći", "da li da pozovem ili telefoniram nekome od rodbine ili prijatelja", "imate li kakvih pitanja". Ponudite im čašu vode ili soka, maramicu.

Nakon toga treba u razgovor uvesti mogućnost donacije organa. Ako je obitelj suviše uzrujana, pričekajte s ovim, razgovarajte o nečem drugom ili ih ostavite nasamo nakratko da se primire.

Prilikom nuđenja mogućnosti donacije organa koristite argumente solidarnosti tipa "svatko od nas može trebati organ" ili osobnih primjera, kao "25-godišnji mladić u Splitu je upravo dobio jetru i zahvaljujući tome preživio". Pitajte ih da li poznaju nekoga kome treba transplantacija, nekoga tko ide na dijalizu ili pak nekoga kome je transplantiran organ. Razgovarajte o eventualnom stavu umrlog o doniranju organa nakon smrti. Na početku uvijek insistirajte na izrazu "nakon smrti". Ako pokojnik to pitanje nije nikada spominjao, pokušajte s pitanjima da li je volio pomagati prijateljima, susjedima i da li bi on sam prihvatio transplantaciju da mu je bila potrebna.

Koristite i argumente koji se tiču društva, kao što su liste čekanja, potrebe društva, iako tu treba biti oprezan. Stavite se u ulogu posrednika "ne pitamo vas u naše ime, nego u ime svih onih kojima je potreban organ kako bi preživjeli".

Kod obitelji se mogu pojaviti sumnje u kvalitetu liječenja, "nije liječen da bi preživio, nego da bi postao donor". U tom slučaju treba im objasniti cijeli proces donacije organa i na taj im način otkloniti sumnje. Na pitanja odgovarajte što je moguće iskrenije.

Jednom kad je razgovor s obitelji završio i dobiven je njihov pristanak treba poštovati sve izrečene želje obitelji. Svakako tražite pismeni pristanak, odnosno potpis.

Najčešći razlozi zbog kojih obitelji odbijaju donaciju organa.

1. Ne razumiju moždanu smrt:
još jednom objasnite pojam moždane smrti s dodatnim objašnjenjima, prilagodite obitelji ritam razgovora razini shvaćanja i prihvaćanja informacija.

2. Ne znaju želju preminuloga:
koristite argumente solidarnosti, reciprociteta, altruizma, pomoći drugima, društvenih potreba.

3. Problemi vezani uz izgled tijela:
uvjerite ih da će tijelo izgledati jednako kao i prije eksplantacije, te da se radi o kirurškoj operaciji kao i svakoj drugoj. Najčešće se javlja problem s rožnicama.

4. Obitelj ne želi donirati organe:
netko od članova obitelji ili cijela obitelj je odlučila da ne želi donirati organe i ne žele o tome raspravljati, jednostavno tako su odlučili. Razmotrite individualna stajališta sugovornika, potražite podršku onih koji se ne protive donaciji, pokušajte odvojiti one koji su negativistički orijentirani.

5. Društveni problemi:
obično nastaju zato jer cijela obitelj nije na okupu, a oni koji su prisutni ne mogu sami donijeti odluku. Pomognite obitelji da prevlada ove probleme, ako je problem u anonimnosti, jamčite im je.

6. Preminuli nije želio donirati organe:
pokažite obitelji da poštujete takvu odluku i razmišljanje, a zatim ispitajte kakva je bila stvarna želja preminulog i razloge za to.

7. Religijski razlozi:
podsjetite ih da gotovo sve religije potiču doniranje organa.

8. Želja da tijelo prenesu kući:
misle da će eksplantacija odgoditi trenutak da dođu do tijela. Ovo obično prati želju za posjedovanjem tijela, osobito majke prema djetetu. Postoje i drugi razlozi, ako je potrebna obdukcija zbog kojih se može produžiti vrijeme da dođu do tijela. Uvjerite ih da će eksplantacija biti obavljena čim prije.

9. Problemi s bolničkim sustavom:
izuzmite donaciju iz konteksta lošeg odnosa ili suspektnog lošeg liječenja i pokušajte umanjiti sumnju na to. Koristite argument solidarnosti, u kojem je "donacija organa i potreba za njima neizmjerno važna za sve".

Najčešći razlozi odbijanja su da to za života nije bila želja preminulog, kao i kad obitelj jednostavno ne želi donirati organe. Ujedno je i takvu obitelj najteže nagovoriti da promijeni mišljenje. S druge pak strane, ako je razlog odbijanja donacije bio da ne znaju želju preminulog, nisu shvatili pojam moždane smrti ili je problem bio vezan uz izgled tijela, onda se dodatnim objašnjenjima i razgovorima može razmjerno lako promijeniti mišljenje obitelji i dobiti dozvolu za eksplantaciju organa.

1.    G. Mate. M. Valles. J. Bronsoms. P. Torguet. JM. Mauri. Knowledge of the willingnes to donate, The family interview, Organs and tissues, (1), 37-40. 2001.

2.    G. Mate. S. Mascarin. Family interview, Transplant coordination manual, 103-117, 2001. Les heures.TPM.

3.    C. Santiago. P. Gomez. A. Monino. The donation Interview, 93-109, 1996. Organ donation for transplantation, The Spanish Model. Grupo aula medica.

4.    P. Gomez. C. Santiago. A. Monino. Family and personal consent to donation, 4.1.1.-4.1.30, 2000. Les heures. TPM.

TRANSPLANTACIJA I JAVNOST

 

 

Branka Žužić

TRANSPLANTACIJA ORGANA I MEDIJI

Jedno je nesporno. Bez potpore javnosti i njenog afirmativnog poticajnog stajališta prema transplantaciji organa, odnosno prema davalaštvu organa, nema većeg zamaha i uspjeha transplantacijske medicine u nijednoj zemlji. Bez podrške javnosti jednostavno nema dovoljnog broja organa od umrlih osoba, od čega ovisi ukupna uspješnost transplantacijske medicine. Što je u javnosti pozitivniji odnos prema doniranju organa radi transplantacije, čime se spašavaju mnogi ljudski životi i poboljšava kvaliteta življenja pacijenata, to će iz godine u godinu rasti broj transplantiranih organa u našoj zemlji. Stoga između javnosti, njezina raspoloženja, educiranosti i informiranosti o davalaštvu organa, postoji upravo proporcionalan odnos s razinom učinkovitosti i uspješnosti transplantacije organa u nas. Upravo toga je svjestan i organizator I. tečaja za transplantacijske koordinatore, koji je u program rada uvrstio ovu važnu i nadasve korisnu temu. Vodeći se pravilima novinarske profesije nastojat ću u ovom izlaganju iznijeti stvari konkretno, koncizno i jasno. Kao osoba zadužena za odnose s javnošću pri Hrvatskoj donorskoj mreži, koja obilježava šestu godinu svog pionirskog rada u promicanju davalaštva organa, mogu ustvrditi kako je zahvaljujući ovoj udruzi i više od 40 tisuća podijeljenih donorskih kartica, javno obznanjenim uspjesima kompliciranih transplantacija organa u našim kliničkim bolnicama, ali i medijima diljem naše zemlje, učinjen veliki iskorak u promicanju davalaštva organa, educiranosti samih novinara i urednika i što je najvažnije, prosvijećenosti naših građana i obitelji, bez čije suglasnosti za eksplantacijom organa po dijagnosticiranju smrti mozga, ne bi bilo moguće u prošloj godini transplantirati stotinjak organa, što se smatra dosadašnjim najvećim uspjehom hrvatske transplantacijske medicine. No, ti su rezultati u usporedbi s europskim prosjecima daleko od zadovoljavajućih. U prilog toj tvrdnji valja istaknuti da u Hrvatskoj na milijun stanovnika dolazi manje od 9 donora, dok ih je u Europi u prosjeku 16, a na vrhu europske ljestvice nalazi se Španjolska s 35 donora - to ne čudi ako se zna da u toj zemlji educiranje građanstva o potrebi davalaštva organa počinje već u vrtićima i osnovnim školama uz neizostavan pozitivan angažman medija.

Zahvaljujući predsjedniku i potpredsjedniku HDM-a održana su edukacijska predavanja i razgovori s istarskim novinarima u Puli i s novinarima u sklopu Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu, a njihove brojne misije u dnevnim i periodičnim tiskovinama, u informativnim i specijaliziranim emisijama elektroničkih medija, po mnogim fakultetima i sveučilištima, biskupijama, ostavili su zasigurno traga u većem broju pristanaka obitelji na eksplantaciju, u odnosu na razdoblje kada nije postojala takva udruga s intenzivnim i neumornim djelovanjem, koje prelazi i granice naše zemlje.

Stoga u cilju postizanja barem europskog prosjeka kada se govori o broju davatelja u našoj zemlji, premda je Istarska županija iznad tog prosjeka, odgovornost u promicanju i poticanju davalaštva organa leži, kako na novinarima i medijima, tako na liječnicima i medicinskim ustanovama. Ako je javnost i njezin odnos prema takvom duboko humanom i solidarnom činu kojim se daruje Život nakon smrti, conditio sine qua non transplantacijske medicine onda je na spomenutim objema stranama, novinarima i liječnicima, zajednička zadaća, obveza i dužnost pravodobnim, potpunim, otvorenim i provjerenim informacijama, uz poštivanje medicinske i novinarske etike i kodeksa, doprinijeti još većem i snažnijem promicanju davalaštva organa. Ta se javnost, koju treba neprestano educirati i informirati, mora sama prepoznati u onima koji daju, ali i koji primaju organe presudne za život i izlječenje. Načelo uzajamnosti i reciprociteta, dakle davanja i primanja, što je inače temeljni životni moto i orijentir, na ovom se planu maksimalno potvrđuje i međusobno uvjetuje. Stoga svaka neprovjerena, jednostrana, senzacionalna informacija, kojoj je jedini i isključivi cilj povećati novinsku tiražu, potkopava mukotrpan, dugogodišnji i entuzijastički rad vojske medicinskih timova koji rade na transplantiranju organa, s dalekosežnim i dugoročno štetnim posljedicama. U prilog odličnoj suradnji novinara i koordinatora transplantacijskog programa koja rezultira konkretnim multiorganskim eksplantacijama, pri čemu se šalje iznimno važna poruka javnosti i svim potencijalnim donorima, iznjet ću nekoliko primjera, ali i takvih koji nisu u očima javnosti mogli ostaviti poticaja kod izricanja "da" eksplantaciji organa umrlog člana obitelj.

1. Kada je u pulskom akvatoriju pomorac doživio moždani udar s tragičnim ishodom, u traženju suglasnosti njegove obitelji za eksplantacijom organa, kojoj se telefonski obratio koordinator transplantacijskog programa pulske bolnice, u kratkom vremenu dobiveno je zeleno svijetlo uz obrazloženje kako su, upravo nekoliko dana prije, u novinama, članovi te obitelji, pročitali veliki intervju s predsjednikom Hrvatske donorske mreže i tada su spoznali svu važnost i veličinu odluke da se daruju organi. Tada su liječnici učinili sve kako bi presađivanjem organa od te osobe spasili niz drugih života.

2. Zahvaljujući informaciji koju smo uputili svim medijima o multiorganskim eksplantacijama, na koje su pristale slovenska obitelj, nakon stradavanja supruge, i njemačka obitelj po pogibiji njihovog sina, hrvatska javnost shvatila je da granice, nacionalna i vjerska pripadnost ne predstavljaju nikakvu prepreku u opće humanom i nužnom prikupljanju organa radi njihova transplantiranja. To je poglavito važno kada se čuje da su pojedini eksplantirani organi, nakon što nije bilo odgovarajućih primatelja u Hrvatskoj, organizirano upućeni u druge zemlje.

3. Nakon ubojstva 17-godišnje Sinjanke, koje je potreslo cjelokupnu hrvatsku javnost, njezin nesretni otac u jednom je trenutku izjavio sumnju kako mu je kći ubijena zbog eksplantiranja organa, što nije ničim i nikada dokazano. Međutim, sukladno temeljnom pravilu novinarske profesije da se čuje i druga strana, nije bilo medija, kako tiskanih, tako i elektroničkih, koji toj tvrdnji nisu suprotstavili izjave, ocjene i komentare naših vrhunskih medicinskih stručnjaka koji se bave transplantacijom organa i time su stručno i odgovorno opovrgnute i demantirane takve mogućnosti zlouporabe kod dobivanja organa u našoj zemlji.

4. Unatoč protivljenju pulskih liječnika da po etičkim načelima odmah otkriju identitet osobe čijim organima je spašeno više života, ekipa transplantacijskih kirurga u jednoj kliničkoj bolnici odmah se s fotografijom bolesnice obratila našoj javnosti. Uz uspjeh naše transplantacije, na najbolji, najekspertniji i najuvjerljiviji se način iskoristila prilika za promicanje davalaštva i transplantiranja organa - herojski pristanak roditelja stradalog malodobnog dječaka bila je poruka javnosti kojim su se motivima vodili kada su pristali na doniranje organa njihovog tragično izgubljenog sina. Tada je ovaj nesretni i duboko potresen otac istaknuo kako su pristalice darivanja organa i da time žele spasiti druge mlade živote, nakon što se zauvijek ugasio život njihovog sina. Upečatljivije poruke i bogatijeg doprinosa afirmaciji doniranja organa zaista nije potrebno.

A takvih pozitivnih i poticajnih primjera ima mnogo i često u našoj javnosti. Bilo bih ih zasigurno i više kada bi postojao jedinstveni, usuglašeni i otvoreniji pristup medijima i javnosti o eksplantacijama i transplantacijama organa. I sami liječnici bi se međusobno trebali dogovarati o takvom zajedničkom otvorenom pristupu, kako se ne bi događalo da se jedni drže strogih etičkih pravila i uputa o obvezi zadržavanja podataka o identitetu davatelja i primatelja organa, a drugi se javno i s razlogom hvale svojim uspjesima uz operirane primatelje, kojih ne bi bilo bez davatelja organa, kvalitetne eksplantacije i timskog rada velikog broja ljudi.

Dva primjera navest ću pak kao slab dorpinos promidžbi davalaštva organa u Hrvatskoj.

1. U javnom prezentiranju nedostatka prijeko potrebnog prostora za daljnjim uspješnim transplantacijskim programom rada zagrebačke bolnice Merkur, iznjet je podatak kako je zbog takvog neadekvatnog prostora jedna jetra propala, dok je druga iskorištena u drugoj kliničkoj ustanovi. Premda ovaj podatak ukazuje na alarmantnu potrebu da se u cilju i interesu hrvatskog zdravstva i medicine taj problem urgentno riješi, što ide na savjest najodgovornih u hrvatskom zdravstvu, ipak ostavlja gorčinu među svima onima koji su odlučivali o davanju dozvole za eksplantacijom organa ili će se o tome tek trebati izjasniti. Nije nimalo motivirajuće i poticajno znati da zbog problema u radu, pa bili oni prostorni ili organizacijski, propada organ koji predstavlja život za nekoga, a osigurani su samo zahvaljujući nečijoj humanosti, solidarnosti i dobročiniteljstvu.

2. Kod prije spomenute multiorganske eksplantacije obavljene u pulskoj bolnici, do zagrebačkih je kolega novinara stigla informacija kako je srce završilo u Italiji. To je bila točna informacija, ali je dio novinara bio sklon taj čin osuditi i pripisati mu značajke koje objektivno ne postoje. Razmjena je, naime, regularno provedena posredstvom Ministarstva zdravstva. Sreća je što njihove dvojbe nisu završile na novinskim stranicama. Dio novinara bio je ranije upoznat s praksom da, kad nema adekvatnog primatelja u Hrvatskoj, organ ide u međunarodnu razmjenu. Ti su novinari pomogli u razjašnjenju nastale dvojbe. No, posao je i dužnost liječnika i medicinskog osoblja da kod svakog pitanja konkretno i otvoreno na nj odgovore. Jer neupućenost koja može biti posljedica bezrazložne nedostupnosti informacija novinarima, rađaju nerazumijevanje, skepsu, podozrivost i sumnju. Zato tu postoji iznimna odgovornost, ali i obveza zdravstvenih vlasti, osigurati pravodobnu i potpunu informaciju pred hrvatskom javnošću i svim građanima koji su potencijalni davatelji i primatelji organa.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Bez darivanja nema primanja. Bez informirane, educirane, senzibilizirane i prosvjećene javnosti neće biti dovoljno organa na koje čekaju stotine oboljelih, a samo na bubrege čeka oko 900 bolesnika. Stoga, bez međusobne i otvorene suradnje liječnika i novinara, ne može biti učinkovitijeg, uspješnijeg i dugoročnijeg zamaha transplantacijske medicine. Bez dovoljnog broja donora nema razvoja transplanitacijske medicine, a potrebe su svakodnevno sve veće. Javnost zato mora znati i saznati sve što će povećati povjerenje u zdravstveno osoblje i zdravstveni sustav, u ispravnost i važnost odluke kako je vrijedno sudjelovati u solidarnoj brizi za drugoga. Unatoč tuzi i boli zbog bespovratnog gubitka najbližeg, vrijedno je nekome pokloniti neprocijenjivu iskru života. Zato je na sadašnjim i budućim transplantacijskim koordinatorima da to prepoznaju i u svom se radu okrenu još više prema javnosti. Samo u zajednički odgovornoj i zahtjevnoj misiji, novinari i liječnici, liječnici i novinari, mogli bi uskoro i u našoj domovini dostići europski prosjek u broju transplantiranih organa.

Mr. sc. dr. Igor Povrzanović

O HRVATSKOJ DONORSKOJ MREŽI

Nakon niza godina rada i obaviještavanja javnosti možemo reći da je obaviještenost bolja i da je podrška stanovništva prema prikupljanju organa od umrlih osoba čvršća. To je jedan od osnovnih preduvjeta za daljnji razvoj transplantacije u Hrvatskoj.

Hrvatska donorska mreža (HDM) je svoje djelovanje započela službeno još početkom 1998. godine upravo promicanjem transplantacijskog liječenja. Pokazatelji uspjeha u stvaranju javnog mnijenja i javnoj podršci jesu koliko često članovi obitelji u presudnom trenutku imaju gotov stav o doniranju organa. Ono što je prije nekoliko godina bila samo želja, događa se sve češće. Obitelj, naime, sama predlaže da se organi umrlog iskoriste i tako spase mnogi životi.

U početku HDM je promicala postmortalno darivanje organa, no ona je širila svoje aktivnosti i danas se bavi:

Jedna od naših osnovnih aktivnosti je edukacija stručnjaka u prikupljanju organa. Programom HDM-a školovano je do sada ukupno pet liječnika iz Pule, Rijeke, Zadra i Čakovca u Španjolskoj, a prim. Mitar, potpredsjednik HDM-a postao je, upravo kroz ovu organizaciju, prvi licencirani europski transplantacijski koordinator u Hrvatskoj. Ova se aktivnost nastavlja. Naši su članovi i liječnici pulske bolnice bili polaznici prvog postdiplomskog tečaja o podršci davatelju organa u organizaciji Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Liječnici pulske bolnice, koji su istovremeno i osnivači HDM-a, donijeli su povećanje broja eksplantiranih organa na istarskom području do visoke stope od 36 davatelja na milijun stanovnika u 2002. godini. U tom poslu nerazdvojna je uloga organizacije HDM-a i pulske bolnice. Podaci ove regije predstavljaju danas vršne brojke u prikupljanju organa u Europi i svijetu. Uvjeren sam da je po tom modelu ove rezultate moguće postići u drugim dijelovima Hrvatske dobrom organizacijom i visokom motivacijom svih u transplantacijskom lancu.

Tijekom 2001. godine osnovano je Vijeće HDM-a, kako bi se postigla uvjerljivost i snaga djelovanja u javnosti. Mnogi istaknuti znanstvenici i sveučilišni profesori na čelu s predsjednikom HAZU-a i drugim akademicima, odazvali su se spremno molbi da postanu članovi Vijeća. Vijeće danas broji preko osamdeset istaknutih imena iz svih područja znanosti u Hrvatskoj. Neki od njih su predavači na ovom Tečaju. Uloga Vijeća u javnoj akciji je od neprocjenjive vrijednosti. Počasni član Vijeća je predsjednik Republike Hrvatske.

Veliki doprinos kulturi darivanja organa donijela je knjiga transplantirane pacijentice, sveučilišne profesorice matematike iz Osijeka i članice Vijeća Hrvatske donorske mreže, dr. Margite Pavleković. Njena prekrasno opisana iskustva duboko su dirnula mnoge čitaoce. Knjiga nosi naziv Život Meni Na Dar, a HDM je suizdavač te knjige.

HDM danas ima oko stotinu suradnih organizacija u zemlji i inozemstvu. Organizacija ima i oko 80 punktova širom Hrvatske s mnogim aktivistima na području čitave zemlje. Posljednje vrijeme raste interes farmaceutskih tvrtki za podršku akciji daljnjeg razvoja kadaverične transplantacije u Hrvatskoj.

HDM je još 1998. godine utemeljila web site, koji danas ima preko 9 Mb raznolikog materijala. Započeli smo s osnovnim porukama stanovništvu, no prikazani sadržaj ima danas širok spektar i može poslužiti građanima i zdravstvenim profesionalcima. Sadašnji izgled tog sitea djelo je profesionalnih dizajnera.

Stručnjaci HDM-a održali su na desetine predavanja uz multimedijalnu prezentaciju širom Hrvatske, kreirana prema potrebama raznih skupina stanovništva, sveučilišnih i srednjoškolskih nastavnika, studenata i učenika, liječnika, medicinskih sestara, humanitarnih organizacija, svećenika, bolesnika i građana, te svima koji su o tome htjeli znati više. Naime, svaki je građanin potencijalni davatelj, no on je, često se zaboravlja, i potencijalni primatelj organa. Napisano je na desetine tekstova i intervjua za tisak. Distribucija promidžbenog materijala odvija se svakodnevno poštom i informatičkim obrascem pa je broj distribuiranih donorskih kartica dostigao na desetine tisuća primjeraka.

Tijekom 2001. godine osnovali smo, nakon dugih priprema, s liječnicima i prijateljima u BiH sestrinsku organizaciju pod nazivom Donorska mreža BiH. Počele su njene aktivnosti i organiziran je i prvi tečaj za 40 transplantacijskih koordinatora u Tuzli. Dr. N. Zgrablić i dr. I. Povrzanović iz HDM-a bili su, skupa s tri liječnika koordinatora iz Barcelone, predavači na tom tečaju.

Djelovanje HDM-a predstavlja dio Transplantacijskog programa Ministarstva zdravstva RH. HDM je konzultant saborskog odbora za pitanje transplantacije organa, a dopredsjednik HDM-a je član Povjerenstva za transplantaciju organa, tkiva i stanica Ministarstva zdravstva RH.

Sredinom 2003. godine započela je sustavna suradnja s Hrvatskim Crvenim križem, s početkom rada u Istarskoj županiji. Oko 120 osnovnih organizacija Crvenog križa širom Hrvatske preuzet će zatim dio javne promidžbe. Započela je početkom ovog ljeta i edukacija prvih edukatora u javnosti. Prve su trenerice, nastavnice u Medicinskoj školi prošle teorijsku obuku u trajanju od oko 25 sati, što će omogućiti poznavanje čitavog transplantacijskog polja potrebnog za rad u javnosti.

Nijedno polje medicinskog rada nije u prošlosti otvorilo toliko etičkih dvojbi i rasprava kao dobivanje organa od umrlih osoba, no upravo kadaverično prikupljanje organa najviše objedinjuje svjetske religije kao izraz altruizma i dobročinstva. S druge pak strane, nijedno polje medicinske znanosti i prakse toliko ne povezuje pojedince, institucije i ustanove, koliko je to transplantacijska medicina.

Akcija informiranosti javnosti donijela je velike i osjetne učinke, no potrebno je učiniti još mnogo napora u okviru zdravstvenog sustava kako bi se povećao broj organa s umrlih osoba. Podaci o velikim ekonomskim uštedama koje se postižu transplantacijom organa, kao da još nisu stigle do nas. Transplantacija bubrega u Hrvatskoj u jednoj godini zaštedi zdravstvenom sustavu oko 20 milijuna dolara. Neopravdano je da se ne spominje što pak transplantacijska medicina znači za medicinsku znanost i praksu u jednoj zemlji i njen razvoj. Potrebno je uvijek ponovno naglašavati da zloupotreba u Hrvatskoj nema i da su one nemoguće, neizvedive i isključene. Posebno je vrijedno naglasiti ulogu tiskanih i elektroničkih medija u Hrvatskoj i njihov visok doprinos u promicanju doniranja organa i spašavanja života presađivanjem. Uloga medija je nezamjenjiva u toj sferi javne obaviještenosti. Zahvalni smo predstavnicima tiskanih i elektroničkih medija, koji su posljednjih godina učinili toliko velik posao u promicanju transplantacije organa s umrlih osoba i pomogli u stvaranju toliko važne pozitivne klime u javnosti.

Jedno od osnovnih poruka HDM-a je: Ako ste spremni darovati, možete očekivati da će drugi darovati Vama.

Iskazujemo duboku zahvalnost svim hrabrim obiteljima, koje su do sada svojom velikodušnom i plemenitom dozvolom da se dobiju organi od njihovog umrlog člana, omogućili život i zdravlje velikom broju bolesnika u našoj zemlji. Njihova iskazana humanost vrijedna je velikog respekta i trajne zahvalnosti svih građana naše zemlje.


Izdavanje ove knjige podržali su:
Županija Istarska
Pliva, Zagreb