UVODNA IZLAGANJA
Dr. Mirela Bušić
STVARANJE TEMELJA ZA DALJNJI RAZVOJ
Razvitak transplantacije briše granice među državama i u sporom, ali nezaustavljivom procesu kreira viziju sustava baziranog na jedinstvenim stručnim i organizacijskim standardima poduprtim širokom donorskom mrežom.
Neke manje zemlje inkorporirane u europske transplantacijske organizacije postigle su značajno povećanje broja donora, ali u većini visoko razvijenih zapadnih zemalja, bez obzira na različitost modela provođenja, ključni element uspješnosti programa transplantacije čini broj raspoloživih organa. Dva su osnovna limitirajuća faktora povećanja broja donora: nepristajanje na darivanje organa i tkiva od strane obitelji osoba kojima je utvrđena moždana smrt, te neprovođenje postupaka za utvrđivanje moždane smrti u zdravstvenom sustavu.
Nepotvrđivanje moždane smrti, u slučajevima kada za to postoji opravdana sumnja, a koji su i stručno i zakonski nedvosmisleno određeni, gruba je stručna greška i etički neopravdana iz dva razloga: provode se složeni i skupi postupci održavanja disanja i hemodinamike nad osobom koja je mrtva, a istovremeno se propušta mogućnost uzimanja organa za presađivanje.
Sve su zemlje stoga dužne omogućiti edukaciju i uvježbavanje za sve zdravstvene djelatnika uključene u proces darivanja i presađivanja organa i tkiva.
U sklopu osiguranja sustavne i kontinuirane edukacije zdravstvenih djelatnika u programu transplantacije, Ministarstvo zdravstva u suradnji s Hrvatskom donorskom mrežom ove godine organizira I. tečaj za transplantacijske koordinatore.
Tečaj je namijenjen zdravstvenim djelatnicima odgovarajućih specijalnosti u cilju razvijanja svijesti o svrhovitosti darivanja organa i osiguranja stručne osnove nužne za identifikaciju donora i provođenje postupaka vezanih uz utvrđivanje moždane smrti i eksplantaciju organa.
Mr. sc. dr. Igor Povrzanović
VAŽNOST IZOBRAZBE TRANSPLANTACIJSKIH KOORDINATORA
Ograničeni broj organa na raspolaganju mogao
bi smanjiti želju za pravednom
distribucijom
prof. Gaute Kootstra, Maastricht
Mnoge dvojbe u transplantacijskom polju u svijetu još su prisutne. Nema univerzalno prihvaćenog stava oko korištenja živih donora, presađivanja organa od životinja, plaćanja organa, indikacija za liste čekanja, podobnosti davatelja i alokacije. Etički idealan odgovor bio bi da će kriteriji biti odgovarajući onda kada će služiti svim ljudima, na svim mjestima, u svako vrijeme.
Veliki broj pitanja i dalje ostaje otvoreno: publicitet, suzdržanost informacija, pitanje zahtijevanog pristanka, uloge javnosti, bioetičkih zakona, uloge države i dr.
Dobivanje organa od umrlih eliminira potencijalne teške situacije kod dobivanja organa od živih davatelja i to je jaki argument za razvijanje boljeg programa u identifikaciji kadaveričnih davatelja i dobivanja i preservaciji tih organa. Uvijek je potrebno naglašavati da nema trgovine i zloupotrebe, no što je društvo siromašnije, veća je prijemljivost za “manje optimalne načine” tretmana bolesnika sa zakazivanjem organa.
Zadaća maksimalne pravednosti je obaveza čitavog društva, a ne samo zdravstvene službe.
Neprestane dvojbe oko toga da li je Hrvatska morala slijediti španjolski model mreže koordinatora, da li Hrvatska treba klasični tip koordinatora i da li oni smiju ili moraju nositi taj naziv, postalo je zastarjelo i nesuvremeno. Prvo, naziv koordinator je uobičajen u transplantacijskoj medicini u svijetu i to već traje preko trideset godina, a s druge strane držim da je sporenje oko tog detalja postalo anakrono samo po sebi. Èinilo se s pravom stručnjacima za to polje u Hrvatskoj, da je španjolski model vrlo učinkovit, jednostavan i da je u kratkom roku postigao najviše moguće domete.
Bilo je zamišljeno od početka da koordinatori u Hrvatskoj budu voditelji anestezioloških službi i jedinica intenzivnog liječenja, da oni u ranoj fazi prihvate taj posao i da ga kasnijom izobrazbom drugih liječnika po potrebi prenesu na njih. To je bilo potrebno iz organizacijskih i formalnih razloga. Danas je stanje već drukčije i nisu samo voditelji anestezije ili intenzivnih jedinica transplantacijski koordinatori. Vjerujem da aktualni koordinatori u hrvatskim kliničkim i bolničkim ustanovama imaju podršku svojih rukovoditelja i vodećih struktura u svojim ustanovama. Tamo gdje toga nema, ne treba imati iluzije da prikupljanje organa može sustavno uspješno funkcionirati.
Ustanovu, koja uspješno prikuplja organe radi presađivanja i liječenja teških i terminalnih bolesnika u cijeloj zemlji, karakterizira podrška vodećih ljudi ustanove i medicinskih odjela, visoki stupanj solidarnosti s bolesnicima, motiviranost i etičnost cjelokupnog osoblja, dobra unutrašnja organizacija, dobra medicinska tehnologija i, konačno, visoka stručnost liječnika i medicinskih sestara.
Koordinator mora svladati vrlo široko znanje o medicinskim, organizacijskim, socio-psihološkim, pravnim i ekonomskim aspektima tog kompleksnog i vrlo zahtijevnog procesa. Mora biti oboružan jakom motivacijom, energijom, taktičnošću i upornošću i po načelu 3p – mora od svoje okoline biti priznat, podržan i plaćen.
Posao koordinatora nije posao za svakog liječnika. To je posao za izabranog, izrazito motiviranog, cjelovito obrazovanog, iskusnog i upornog liječnika, jer “mnogo je lakše ne imati davatelja nego imati davatelja” (Blanca Miranda, ONT).
Koordinatori organiziraju osnove prikupljanja organa unutar bolnice, uređuju postupak u okvirima struke i zakona, osiguravaju doniranje organa, prepoznaju potencijalnog donora, vični su održavanju i tretmanu donora, znaju klinički evaluirati potencijalnog davatelja i pojedine organe, zahtijevaju i uspijevaju dobiti dozvolu od obitelji i mnogo drugo iz područja kliničke medicine, organizacije, zakonodavstva i dr.
Koordinator mora dobro poznavati moždanu smrt, taj “najsablasniji proizvod suvremene tehnologije” (Pallis i Harley). Èesto napominjemo da ovo nije najteža, ali je sigurno najvažnija dijagnoza u medicini.
Već niz godina govorimo o tome da transplantacijsko polje mora biti financijski uređeno. Nema razvoja transplantacijske medicine bez uspješnog prikupljanja organa od umrlih osoba. Transplantacijsko polje rada mora biti financijski poticajno za ustanove, koordinatore i kirurško-anesteziološke ekipe i to po učinjenom poslu, odnosno uspješno presađenom organu. Nitko, naime, nije obavezan razvijati eksplantaciju ili transplantaciju u svojoj ustanovi – to je posao koji je za sada u prvom redu temeljen na entuzijazmu i motivaciji pojedinaca ili malih grupa ljudi. Visina materijalnog poticaja mora odgovarati općoj situaciji u zdravstvu, no ona mora postojati kako bi se pokazalo da se honorira i priznaje posebno uloženi trud i razvoj na medicinskom polju koje dolazi. Ako toga nema, znači da to nitko ne priznaje niti vrednuje, pa se takve inicijative gase ili takvi izuzetno vrijedni kadrovi odlaze onamo gdje za njihov rad ima više smisla, razumijevanja i priznanja. To je jedno od preduvjeta, prijeko potrebnih za razvoj transplantacijske medicine, bez čega nema pravog razvoja medicinske znanosti i prakse u nijednoj zemlji.
Potrebno je djelomično ili u potpunosti profesionalizirati koordinatore u svakoj kliničkoj bolničkoj ustanovi u Hrvatskoj. To osigurava da će koordinator ugraditi dovoljno vremena i napora u detekciju potencijalnih davatelja i organizaciju da se organi dobiju i distribuiraju i da će za svoj rad biti obavezan dati godišnje izvješće. Izbjeći će se tako stanje, u kojem velike zdravstvene ustanove često zakazuju u prikupljanju organa. Potrebno je utemeljiti nacionalnu transplantacijsku organizaciju sa svojim prostorima, iskusnim kadrovima, elektroničkim komunikacijama i osiguranim relevantnim proračunom, jer se bez toga ne može bitno povećati broj transplantiranih organa. Ovo je iskustvo svake zemlje s razvijenom transplantacijom organa. Takva organizacija brinula bi se istovremeno za promidžbu u javnosti, planiranje izobrazbe svih koordinatora i stručnjaka u transplantacijskom lancu i njihovo povezivanje.
Ograničeni broj organa na raspolaganju moglo bi smanjiti želju za pravednom distribucijom – tek kad potražnja i ponuda budu u pravom odnosu, tek će onda distribucija biti slobodna. Nedostatak organa od umrlih osoba ne smije se kompenzirati presađivanjem od živih davatelja. Otvorila bi se tako mogućnost transplantacije od nesrodnih davatelja, što bi u budućnosti moglo komplicirati stvari do neslućenih razmjera.
Bit će vjerojatno potrebno postaviti nove znanstvene i moralne standarde da se u budućnosti možemo nositi s novim izazovima u ksenotransplantaciji i kloniranju organa, što se predlaže kao rješenje za organe koji nedostaju.
Ako ne želimo priznati da nam je potrebno daljnje učenje o moždanoj smrti, zadacima i ulozi transplantacijskih koordinatora i organizaciji prikupljanja organa, tada nam nikakvo daljnje ulaganje napora nije potrebno. No, ako znamo da donedavno izobrazba koordinatora nije postojala, da se na dodiplomskom i postdiplomskom studiju, kao ni na nekim specijalizacijama nije dovoljno učilo o dijagnostici i potvrđivanju moždane smrti, kao ni o prikupljanju i distribuciji organa, tada moramo konstatirati da je prijeko potrebno nastaviti s edukacijom zdravstvenih profesionalaca, kojima treba široko poznavanje tog polja kako bismo u transplantacijskom polju bili uspješniji. Zemlje s mnogo iskustva u kadaveričnoj transplantaciji odredili su upravo zdravstveni sustav kao prioritetno edukacijsko polje.
Ovaj tečaj ima upravo namjeru i cilj donijeti gotova teorijska i praktična znanja, koja su potrebna da se potencijalni davatelj prepozna, dijagnosticira i potvrdi moždana smrt, da se potencijalni davatelj pretvori u stvarnog davatelja, da se pristupi obitelji i dobije dozvola za uzimanje organa, da se provede alokacija i organizira distribucija na optimalan način.
Mišljenja smo da je takvu izobrazbu transplantacijskih koordinatora potrebno provoditi ciljano, sustavno i trajno. Dosljedna edukacija ključnih osoba u transplantacijskom lancu, u to smo duboko uvjereni, donijet će sigurne i mjerljive učinke.
Transplantacijski koordinator mora biti potpuno samostalan u svom radu, no visoko je odgovoran za svoj rad ravnatelju ustanove u kojoj djeluje. Izabrani koordinator mora predvidjeti koliko se u njegovoj ustanovi tijekom sljedeće godine može prikupiti organa od umrlih osoba. Na kraju godine potrebno je predati izvještaj o učinjenom poslu i izvijestiti ravnatelja ustanove o ispunjenju plana i poteškoćama na koje je naišao. Konačno, dobro je ne smetnuti s uma da je marljivi koordinator nakon dužeg rada izložen riziku burn-out sindroma i potrebno je zamijeniti ga prije znakova iscrpljenja.
Uloga transplantacijskog koordinatora mora biti visoko cijenjena, ona je plemenita i izazovna. Njegovi uspjesi nemjerljivi su običnim brojkama, mjere se nekim drugim kriterijima, ljudskim, plemenitim, neizrečenim, nenapisanim, tihim ....
Dr. Miomir Zelić
ŠTO KOORDINIRATI I ZAŠTO KOORDINIRATI?
O liječenju transplantacijom organa danas više ne možemo govoriti kao o raritetu ili nekakvoj još nedovoljno dokazanoj metodi. Transplantacija organa je etablirana metoda, koja u kirurškom smislu predstavlja jednu od brojnih vrsta kirurških zahvata.
No, transplantacija organa je i organizacija rada.
Metoda liječenja transplantacijom organa je i nacionalni zdravstveni interes, od kojih je transplantacija bubrega i ekonomski opravdana. Iako transplantacija bubrega predstavlja već dio povijesti medicine, pa i u Hrvatskoj je ‘’stara’’ više od 30 godina, i danas se susrećemo s teškoćama u provođenju te metode liječenja.
Koje su to teškoće? Velik je broj bolesnika kojima je transplantacija organa od umrle osobe jedina mogućnost liječenja. Za takvu mogućnost liječenja potrebna je ‘’koordinacija’’.
Međutim, nedovoljno stručno znanje, nedovoljna organiziranost, nepostojanje programa transplantacije organa, nedovoljna financijska podržanost i nedovoljna promidžbena aktivnost o darivanju organa, ipak predstavljaju glavne teškoće u primjeni ovakvog načina liječenja.
Tko je koordinator?
Koordinator lat. – osoba koja usklađuje, usklađivač, uređivač, uspoređivač.
Koordinirati lat. – uskladiti, usporediti, izjednačiti.
Transplantacija organa – bubrega, srca, jetre ili gušterače završni je čin u jednom procesu i postupku liječenja, u kojem sudjeluju brojni učesnici i u kojem je netko koordinirao brojne aktivnosti – predradnje, s više ili manje teškoća.
Zašto koordinirati?
Različite medicinske specijalnosti, koje sudjeluju u tom procesu, od specijalista - anesteziologa, imunologa, neurologa, neurokirurga, internista, radiologa, kirurga, do drugih medicinskih profila – medicinskih sestara, tehničara, instrumentara, pa i drugih - nemedicinskih suradnika, zahtijeva postupanje – koordiniranje po utvrđenim ‘’pravilima’’ da bi osigurali realizaciju transplantacije organa.
Kada u transplantacijskoj medicini odnosno ukupnoj transplantacijskoj problematici dostignemo koordinaciju djelovanja, koja je u kirurškim disciplinama postignuta u situacijama ‘’akutnog abdomena’’ ili ‘’ekstrauterine trudnoće’’, tada možemo tvrditi da smo učinili sve potrebno za uspješnost liječenja transplantacijom organa. U navedenim slučajevima ‘’koordinator’’ je obično službujući kirurg ili ginekolog, specijalist, ovlašten da donosi odluke i izdaje naredbe. U potrebnim postupcima koji slijede nakon utvrđene indikacije za operaciju, sudjeluju kirurzi, anesteziolozi, internisti, instrumentari, medicinske sestre i drugi, prema pravilima struke i organizacije i bez potrebe dodatnog koordiniranja – objašnjavanja, obavi se operacija.
Vremenom usavršavana, danas su ta ‘’pravila’’ jasna i općeprihvaćena. Odstupanje od tih pravila je odmah prepoznatljivo kao greška u radu.
Što koordinirati u transplantacijskoj medicini?
Moguće je transplantirati bubreg od živog srodnika oboljelom, i broj takvih operacija u svijetu je također u porastu. Moguće je transplantirati od živog davatelja i dio jetre ili gušterače oboljelom srodniku. Ali velik rizik operacije za živog donora i ograničenost broja takvih zahvata ni približno ne predstavljaju mogućnost i nadu za veliki broj bolesnika kojima je transplantacija organa jedina mogućnost liječenja. Kako u ovim slučajevima nije izražena medicinska hitnoća nije izražena ni veća potreba za ‘’koordinacijom’’.
Međutim, kako je i u svijetu a i kod nas, najveći broj organa za transplantaciju dobiven od umrlih osoba, to se problem dobivanja - doniranja organa proširuje izvan užih medicinskih krugova.
Kako podaci o ukupno izvršenom broju transplantacija bubrega, pa i drugih parenhimnih organa u Europi, pokazuju stalni godišnji porast, to upućuje na potrebu da se stalno preispitujemo jesmo li sve poduzeli i učinili, ili pak što još možemo učiniti na tom planu.
Vidljivo je iz godišnjeg izvješća Referentnog centra za transplantaciju RH, za 2002. godinu, da broj izvršenih transplantacija bubrega od umrle osobe u posljednje tri godine ima trend porasta. Povećan je naravno i broj davatelja – umrlih osoba izražen na milijun stanovnika.
Iako u Europi ima zemalja koje su izvršile manje transplantacija organa i imaju manji broj donora na milijun stanovnika od nas (Grčka), neke izrazito bogate zemlje (Švedska, Danska) nemaju znatno veći broj donora na milijun stanovnika. Neke pak zemlje kao što su Španjolska, Italija, Austrija, Francuska ili Slovenija, za koje držimo da su dobro organizirale program transplantacije organa, imaju 2 ili 3 puta veći broj donora na milijun stanovnika od nas.
Nepodijeljeno je mišljenje u transplantacijskim krugovima da su za uspješnost realizacije transplantacijskog programa u navedenim zemljama zaslužni koordinatori. Očito je da je suština koordinacije – koordinacija aktivnosti osoba i postupaka po utvrđenim medicinskim i nemedicinskim pravilima. Međutim, kada kod nas i postoje utvrđena pravila, poput Naputka, a ne držimo ih se, teško je očekivati uspjeh ‘’koordinacije’’.
Kako u transplantacijskoj medicini doći do "pravila igre"?
Ako je naš broj izvršenih transplantacija organa izraz stvarnog broja donora s dokazanom cerebralnom smrti (i za života izraženom voljom o darivanju organa i/ili suglasnosti najbliže rodbine o doniranju organa), onda možemo biti zadovoljni da takvih bolesnika – umrlih osoba nije bilo više. Međutim, ako je ‘’taj broj’’ izraz naše neefikasne stručne organiziranosti, našeg nedovoljnog znanja, nedovoljne informiranosti stanovništva, tada je ova spoznaja putokaz naše daljnje aktivnosti. Realno je pretpostaviti da će se ostvariti veća mogućnost liječenja transplantacijom ukoliko ćemo u zdravstvenom segmentu medicinski i stručno biti bolje organizirani.
O transplantacijskoj medicini održani su brojni svjetski i europski kongresi, napisani brojni članci i izdane knjige, publikacije i godišnja izvješća. U Hrvatskoj su održana dva simpozija posvećena isključivo supstitucijskom liječenju i transplantacijskoj medicini (Rijeka, 1992. i 1996.). Teme s transplantacijskom problematikom bile su i na kongresima nefrologa, kirurga i urologa. Puno je pisano o organizaciji transplantacije organa, barijerama u donorstvu, upravo u cilju postizanja većeg broja transplantacija organa i rezultata liječenja. Nije li vrijeme da to sažmemo u ‘’pravila igre’’ – stvorimo program transplantacije organa.
Na nacionalnom planu cilj je uspostaviti PROGRAM TRANSPLANTACIJE ORGANA. Program koji će definirati i standardizirati sve postupke, učesnike, stručni i promidžbeni rad, medicinske i nemedicinske aktivnosti, zakonske i ekonomske aspekte transplantacije organa i stupnjeve odgovornosti za provođenje programa. Transplantacijski program ne bi se trebao, kao do sada, voditi kampanjski od povjerenstva do povjerenstva, radne grupe ili odbora.
Smatram da bi se u okviru Ministarstva zdravstva trebala konačno formirati agencija – CROATIATRANSPLANT. Zadaća agencije bila bi: unapređenja rada transplantacijske medicine u svim njenim segmentima, od organizacije rada i multidisciplinarne suradnje, unapređenja stručnog rada, standardizacije medicinskih i nemedicinskih postupaka, razmatranja i predlaganja zakonskih rješenja, financiranja dijelova programa transplantacije organa, osiguranja financijske podrške, utvrđivanja promidžbenih aktivnosti i kontrole rada.
Smatram da je najsnažniju poruku liječnicima uputio Papa, Ivan Pavao II. u Rimu 2000. godine na Svjetskom kongresu transplantacijskog udruženja, podržavši transplantaciju organa kao mogućnost liječenja i poručujući da je darivanje organa osobna odluka pojedinca i humani čin.
Prihvaćajući ove poruke, medicini kao struci je zadatak da se na transplantacijskom polju usavršava, i u podjeli posla i organizaciji svatko treba izvršiti svoj zadatak. Hrvatska donorska mreža koja je hrabro preuzela veliki zadatak, treba se i dalje širiti i obavljati svoj posao..
LITERATURA
1. Orlić P. i sur: 25 godina transplantacije bubrega u KBC-u Rijeka. Zbornik sažetaka, II. hrvatski simpozij o supstitucijskom liječenju renalne insuficijencije i transplantacijskoj medicini, Rijeka 1996.
2. Zelić M. i sur. Urologija i organizacija transplantacije bubrega. Zbornik radova, I. hrvatski urološki kongres, Zagreb 1995. (str. 209-12).
3. Orlić P. i sur. Cadaver kidney harvesting in the region of Rijeka. First international congress of the Society of organ sharing, Rome 1991, Transplant Proc 1991; 23(5):2544.
4. Orlić P. i sur. Postaje li transplantacija bubrega od živog davatelja rijetkost u KBC-u Rijeka? Liječ vjesn 1996; 118(Supl2):181-182.
5. Orlić P. i sur. Organ transplantation at the Rijeka medical centre - from kidney to pancreas. Acta med. Croatica 1994; 48 (1):1-5, Zagreb.
6. Frančišković V. i sur. Transplantacija bubrega od kadavera i teškoće u njenoj primjeni. III. Kongres anesteziologa Jugoslavije, Bled 1977. Acta anaesth. Iug.
7. Godišnje izvješće za 2002. godinu, Referentni centar za transplantaciju RH, Zagreb, svibanj 2003.
8. Zelić M. i sur. Transplantacija bubrega kao metoda liječenja i organizacija, II. Hrvatski urološki kongres, Rijeka, 1998.
9. B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Zagreb, 1989.
10. Mareković Z. i sur. - Barijere u donorstvu., Transplantacija organa, HAMC, Zagreb, 1991.
11. Transplant coordination manual, Barcelona, 2001.
12. Naputak o eksplantaciji organa, NN 1998.
13. Transplant Newsletter, September 2003.
Dr. Mirela Bušić
AKTUALNO STANJE TRANSPLANTACIJSKE MEDICINE U REPUBLICI HRVATSKOJ
Organizacijski model transplantacijskog programa u Republici Hrvatskoj
Povjerenstvo Ministarstva zdravstva za transplantaciju orgama tkiva i stanica – najviše savjetodavno tijelo.
Referentni centar Ministarstva zdravstva za tipizaciju tkiva – liste čekanja, prikupljanje i obrada podataka vezanih uz transplantacijski program.
Mreža koordinatora:
- nacionalni koordinator
- bolnički koordinatori
Donorske bolnice - bolnice koje surađuju u prepoznavanju mogućih davatelja. Ove bolnice mogu ili ne moraju imati mogućnosti dijagnosticiranja moždane smrti, podrške davatelju i organizacije pribavljanja.
U skladu s nacionalnim propisima, mogući davatelji mogu biti premješteni u eksplantacijske centre (ili se dogovori dolazak mobilnog tima za utvrđivanje moždane smrti).
Eksplantacijski centri - bolnice koje imaju mogućnosti dijagnosticiranja moždane smrti, podrške davatelju i organizacije uzimanja organa i tkiva, zahvaljujući vlastitim ili vanjskim timovima.
Transplantacijski centri - organi se šalju u centre određene za presađivanje, gdje se presađuju, poštujući pravila dodjele.
Banke tkiva - tkiva se prenose u banke tkiva.
Legislativa
U cilju usklađivanja zakonodavstva s područja transplantacije s europskim standardima Ministarstvo zdravstva potaknulo je modernizaciju postojeće legislative (izrada novog Zakona o uzimanju i presađivanju organa, tkiva i stanica te cijelog niza podzakonskih akata kojima bi se pobliže regulirao način provođenja programa, sustav dodjele organa, način rada i uloga koordinatora, postavili odgovarajući standardi te sustav ovlaštenja i nadzora banaka tkiva i stanica).
Budući su razvojem transplantacijske medicine postavljeni novi zahtijevi i u etičkom smislu provođenja transplantacijskog programa, koji postojećom zakonskom regulativom nisu jasno ili dovoljno regulirani, Republika Hrvatska potpisnica je Dodatnog protokola uz Konvenciju o ljudskim pravima i biomedicini u svezi presađivanja organa i tkiva ljudskog porijekla. Skorim stupanjem na snagu ovog protokola Hrvatska je obvezna kroz sustav odgovarajućih institucija osigurati provođenje postupaka vezanih uz davanje i presađivanje organa, tkiva i stanica pod uvjetima koji štite prava i slobode darivatelja, potencijalnih davatelja i primatelja organa i tkiva, a naročito:
- pravedan i nepristran pristup transplantacijskih usluga za pacijente,
- transparentna pravila u donošenju odluka o dodjeli organa, zdravstvenim i sigurnosnim standardima,
- zabrana financijskih dobiti za darivatelje,
- potreba za potpunom informiranošću.
Edukacijske aktivnosti
2002.: Potpora i održavanje donora organa
2003.: Donor Action tečaj
2003.: I. tečaj za transplantacijske koordinatore
Rezultati (2001. - 2003.)
Broj godišnje obavljenih transplantacija bubrega u Hrvatskoj do unatrag dvije godine, bio je ispod prosjeka većine europskih zemalja (2000.godine – 2.7 donora/pmp). U protekle dvije godine došlo je do značajnog povećanja broja donora i transplantacija organa. U 2002. godini izvršeno je ukupno 111 transplantacija organa sa kadaveričnih davatelja, što je najveći broj godišnje transplantiranih organa dosada. Izvršene su 24 transplantacije jetre (više nego ukupan zbroj svih do sada izvršenih transplantacija jetre u Republici Hrvatskoj) i 77 transplantacija bubrega, što je najveći broj kadaveričnih transplantacija bubrega dosada.
Posljednjih godina udio transplantiranih kadaveričnih bubrega je značajno porastao u odnosu na transplantaciju sa srodnih živih davatelja (omjer kadaveričnih i srodnih transplantacija bubrega u 2002. izraženih na milijun stanovnika iznosio je 17.7 kadaveričnih / 0.91 srodnih).
Povećan je broj bolnica, koje aktivno sudjeluju u sustavu prepoznavanja i dojave potencijalnih donora. Ukupan broj dojava potencijalnih donora u 2001. godini porastao je za gotovo 100 %, a u 2002. godini za daljnjih 36 %. U 2002. godini višestruko je povećan broj realiziranih donora, pri čemu je postotak multiorganskih eksplantacija (MOE) iznosio 73,2 % što je iznad europskog prosjeka (65-70 %).
Povećan je broj eksplantacijskih centara (Šibenik, Zadar, Èakovec, Varaždin, Klinika za dječje bolesti u Zagrebu), a na području kliničkih aktivnosti značajno je uvođenje novih operacijskih tehnika: 2001. g. dječja transplantacija jetre sa živog srodnog davatelja, 2002. dječja transplantacija jetre sa kadaveričnog donora, 2002. transplantacija pluća i 2003. g. transplantacija bubreg – gušterača.
Prema podacima Referentnog centra Ministarstva zdravstva za tipizaciju tkiva za 2003.godinu (zaključno sa 30. rujna), do kraja godine moguće je očekivati podizanje prosjeka na 10 donora na milijun stanovnika u jednoj godini.
Grafikon 1: Provođenje programa od donošenja Naputka za eksplantaciju organa
Grafikon 2: transplantacija bubrega 1991. - 2002.
Ukupno povećanje broja transplantacija bubrega.
Povećanje udjela kadaveričnih bubrega u odnosu na transplantaciju sa živog srodnika.
ZAKLJUČAK
Povećanje broja raspoloživih organa i broja transplantacija ostvareno u protekle dvije godine rezultat je djelovanja više čimbenika: osnivanje i djelovanje Povjerenstva Ministarstva zdravstva za transplantaciju organa i stanica, poboljšanje sustava dojave i organizacijskog aspekta ustrojavanjem mreže bolničkih koordinatora i nacionalnog koordinativnog ureda sa osiguranim 24-satnim dežurstvom, edukacija koordinatora i svih zdravstvenih djelatnika uključenih u program transplantacije, suradnja i djelovanje udruga koje u programu imaju promicanja darivanja organa (značajna uloga Hrvatske donorske mreže na području edukacije i razvijanja transplantacijske svijesti građana)...
Zadatak je zdravstvenog sustava djelovanje i organizaciju transplantacijskog programa podići na nivo najviših europskih standarda.
Daljnje povećanje raspoloživih organa za transplantaciju zajednički je zadatak nas kao zdravstvenih djelatnika i nas kao građana.
LITERATURA
1. Transplant Newsletter, Vol. 8 2003.
2. Godišnje izvješće za 2002. godinu; Referentni centar za transplantaciju Republike Hrvatske.
3. Additional Protocol to the Convention for the Protection of Human Rights and Dignity of the Human Being with regard to the Application of Biology and Medicine.