|
Broj kadaveričnih transplantacija
mjerilo je razvijenosti društva
(Helsinki, 1986.)
Presađivanje
ili transplantacija organa danas je u svijetu i kod nas
prihvaćen i uspješan način liječenja bolesnika, kod kojih je
iz bilo kojih razloga došlo do nepovratnog zakazivanja
funkcije pojedinog, za život potrebnog organa. U posljednjim
desetljećima na taj se način mogu organi, čija je
funkcija prestala, zamijeniti drugim, od drugog čovjeka - tzv.
davatelja ili donora.
Uspješno
presađivanje organa godinama je usavršavano i ono ovisi o
razvitku mnogih struka i stjecanju mnogih znanja - o razvoju
kirurgije, reanimatologije, neurologije, urologije,
imunologije, biokemije, nefrologije, hemodijalize,
farmakologije dr. Sam akt presađivanja s vremenom je opterećen
sve manjim brojem komplikacija i takav je način liječenja,
osobito posljednjih godina, sve uspješniji. Godine 1990.
američkim znanstvenicima dodijeljena je Nobelova nagrada
za napretke u transplantacije organa.
Nagrada je dodijeljena dvama pionirima transplantacije:
Josephu
Murrayu iz Bostona za transplantaciju bubrega 1954.
godine i Donallu Thomasu iz Seattlea za
transplantaciju koštane srži 1956 g. Tumačenje Komiteta za
dodjelu nagrade bilo je da su "otkrića dvojice
znanstvenika bila presudna za desetine tisuće teško
oboljelih ljudi, koji presađivanjem organa mogu biti
liječeni onda, kada drugi načini liječenja više nemaju
uspjeha".
Daleko najveći
broj presađivanja odnosi se na bubrege zbog zatajivanja
bubrežne funkcije. Organi se mogu dobiti od živih davatelja
(najvećim dijelom najbližih srodnika), a u većem dijelu od
mrtvih davatelja. Broj organa premalen je da se zadovolje
rastuće potrebe. U Hrvatskoj aktualno čeka na presađivanje
bubrega oko devet stotina ljudi oboljelih od nepovratnog
oštećenja bubrežne funkcije.
U centrima za
dijalizu u Hrvatskoj javlja se godišnje nekoliko stotina novih
bolesnika sa zatajenjem bubrežne funkcije. S obzirom da se
organi presađuju malom broju bolesnika (kojima nakon toga
redovito liječenje hemodijalizom više nije potrebno), razumije
se da broj bolesnika na "umjetnom bubregu" raste. Izlaz se,
dakle, nalazi upravo u presađivanju organa sa svojim
medicinskim, etičkim i ekonomskim opravdanjem.
Kako bi se
bolesnici oslobodili liječenja na "umjetnom bubregu" i kako bi
se njihov broj iz zdravstvenih i ekonomskih razloga smanjio,
potrebno je povećati broj presađivanja bubrega. Za to je
potrebno doći do organa i to ne samo od živih davatelja -
bližih srodnika, nego od umrlih osoba. Potrebno je, dakle,
organizirano pristupiti tzv. kadaveričnom prikupljanju organa.
Ne samo da je to prirodniji način, nego se tako može doći do
dovoljnog broja organa, koji mogu pokriti rastuće potrebe.
Organ potreban
za život drugom čovjeku moguće je dobiti od umrle osobe nakon
prestanka rada srca ili ranije, kod još kucajućeg srca
osobe koja više nema moždane aktivnosti. S obzirom na to da
bez funkcije mozga nema života, takva je osoba nepovratno
mrtva. Upravo takvo stanje omogućuje dobivanje zdravog organa
za presađivanje. Osnovni preduvjet za kasniju dobru funkciju
ima onaj organ, koji je do akta presađivanja imao urednu
opskrbu kisikom, a to je upravo kod osoba koje su umrle zbog
definitivnog oštećenja središnjeg živčanog sustava i koje
kisik dobivaju pasivno uz pomoć strojne podrške. Kandidati za
davanje organa su osobe s teškim ozljedama glave i mozga,
kojih kod nas, nažalost ima mnogo, s obzirom na jednu od
najviših stopa prometne smrtnosti u Europi.
Dijagnoza
moždane smrti danas je moguća bez i najmanje grješke, s
potpunom sigurnošću. To je u mnogim medicinskim ustanovama
postalo dio uobičajene dijagnostike i predstavlja njihovu
etičku i profesionalnu obvezu. Ustanovljavanje moždane smrti
ukazuje na visok stupanj unutrašnje organizacije bolnice,
stručnu kvalitetu kadrova i visoku razinu medicinske
tehnologije.
Zašto se u
našoj zemlji transplantacija organa s umrlih osoba ne provodi
u dovoljnoj mjeri? Razlog je još uvijek nedovoljna organiziranost unutar
zdravstvenog sustava, a u pitanju je i nedovoljna upućenost
čitave javnosti. U tom smislu vrijedno je koristiti mnoge
vidove javne izobrazbe i potrebno je mnogo napora kako bi
se dostigla potrebna razina opće obaviještenosti i
povjerenja.
Posebno je
pitanje da li je potrebno zatražiti dozvolu od obitelji
radi dobivanja dozvole za uzimanje organa. U nekim zemljama
posebni pristanak obitelji nije potreban. U Hrvatskoj Zakon o
uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu
liječenja, u članku 4, kaže: "Dijelovi tijela s umrle osobe
uzimaju se radi presađivanja, ako se umrla osoba za života
nije tome izričito i pismeno protivila". Vidljivo je da ovaj članak
zakona ne govori decidirano da li je obitelj neizostavno
potrebno pitati za dozvolu pa se prema tome može različito
interpretirati. Ovako sročen zakon omogućuje liječnicima
eksplantaciju organa ukoliko obitelj punoljetne osobe nije
prisutna ili se ona izričito ne protivi uzimanju organa. U
našoj zemlji liječnici većinom i dalje traže dozvolu obitelji
umrle osobe u cilju dobivanja organa.
Odavno je
davanje krvi od živog davatelja postalo uobičajeno i, naravno, nešto bez čega se svakodnevna medicinska praksa više
ne može zamisliti ni provoditi. Upravo na tu razinu potrebno
je dovesti davalaštvo organa s umrlih osoba. Temeljni cilj je
obaviještenost javnosti da u trenutku smrti svoje bliske osobe
obitelj bude spremna dati svoj pristanak da se određeni organ
uzme i na taj način, plemenitom gestom, omogući život drugom,
teško oboljelom čovjeku.
Baš u tom cilju
danas već postoje uvriježeni načini, koji omogućuju da osoba
za života pristane darovati organ nakon svoje smrti, u svrhu
presađivanja. I kod nas postoje donorske kartice, kojima
nosioci iskazuju dobrovoljni pristanak da nakon svoje smrti
poklone svoje organe za liječenje teških bolesnika. Ovo
predstavlja poklanjanje života drugoj osobi i
izraz humanosti, nesebičnosti i visoke razine ljudske solidarnosti.
|
ČESTO POSTAVLJENA PITANJA |
|
|
 |
ŠTO
JE TRANSPLANTACIJA? |
| |
To je metoda
liječenja koja za teške bolesnike omogućuje bolje uvjete
života ili nadu za život.
|
|
|
KOJI
SE DIJELOVI TIJELA MOGU PRESADITI? |
| |
Danas se mogu
presaditi organi (bubrezi, jetra, gušterača, srce, pluća), a
i tkiva (koža, dijelovi kosti, srčani zalisci, krvne žile,
rožnice i dr.).
|
|
|
KOME
KORISTI TRANSPLANTACIJA?
|
| |
Transplantacija koristi bolesnicima s potpunim zakazivanjem
bubrega, koji se liječe dijalizom tri puta tjedno kako bi
sačuvali život, bolesnicima s terminalnim zakazivanjem srca,
jetre ili pluća kojima izgledi za život nisu veći od
nekoliko tjedana ili mjeseci, bolesnicima sa šećernom
bolesti koja se ne može kontrolirati, slijepim osobama, kao
i bolesnicima kojima je potrebno nadomjestiti neko tkivo.
Ima mnogo onih koji očekuju našu velikodušnost i
plemenitost. Svatko od nas može se naći u takvom položaju.
|
|
|
ŠTO
JE DONACIJA ORGANA?
|
| |
Darovanje
organa je znak atruizma i plemenitosti, kojom jedna osoba
iskazuje svoju želju i namjeru da nakon smrti daruje bilo
koji dio tijela radi presađivanja, kako bi se pomoglo teškim
bolesnicima.
|
|
|
TKO
MOŽE BITI DONOR ORGANA ILI TKIVA?
|
| |
Svaka osoba
je potencijalni davatelj organa, ako se za života nije
izričito i pismeno tome protivio (Zakon o presađivanu u RH).
Medicinski uvjeti za to jesu da su organi i tkiva u trenutku
smrti osobe pogodni za presađivanje.
Svaka osoba je i
potencijalni primatelj organa, ako se unađe u takvoj
situaciji prijeke potrebe.
|
|
|
U
KOJIM UVJETIMA SE NAKON SMRTI ORGANI I TKIVA MOGU ISKORISTITI?
|
| |
Kako bi se
donirali organi, smrt mora nastupiti u bolnici, jer se samo
na tom mjestu mogu organi održati pogodnim za presađivanje.
Moždano mrtvi bolesnici, kojima je moguće uzeti organ za
transplantaciju, nalaze se isključivo u jedinicama
intenzivnog liječenja bolničkih ustanova.
|
|
|
ŠTO
SE MORA UČINITI KAKO BI SE POSTAO DONOR?
|
| |
Kada osoba
za vrijeme života odluči darovati svoje
organe i tkiva poslije svoje smrti s namjerom
spašavanja života drugih ljudi, osnovno je da tu svoju
odluku prenese svojoj obitelji i najbližim prijateljima, jer
će oni biti prvi od kojih koji će liječnici zatražiti dozvolu za
uzimanje organa nakon njegove smrti. Od obitelji se
očekuje da će poštovati želju umrle osobe. Isto tako se može
ispuniti donorska kartica i nositi je sa sobom, što će
služiti kao dokaz o donesenoj odluci.
|
|
|
KAKO
ĆE SE POŠTOVATI ŽELJA DONATORA ORGANA I TKIVA AKO SMRT
NASTUPI U BOLNICI?
|
| |
Kada je
učinjeno sve da se spasi život bolesniku i kada liječnici,
koji nisu povezani s presađivanjem, ustanove i potvrde smrt,
oni o tome potpišu potvrdu u skladu s medicinskim i
zakonskim kriterijima.
Kada je smrt
definirana na taj način, grupa transplantacijskih liječnika
odredit će koji se organi ili tkiva mogu iskoristiti za
liječenje ili spašavanje života drugih ljudi. Ukoliko je
dobivanje organa moguće, zadužene osobe će provjeriti želju
umrlog, izraženu za vrijeme života, no iznad svega će o tome
razgovarati s najbližim članovima obitelji. Na taj način će
se moći poštovati želja umrlog.
|
|
|
ŠTO
SE DOGAĐA NAKON UZIMANJA ORGANA I TKIVA?
|
| |
Isto ono što
slijedi i inače nakon smrti. Eventualni zahvat dobivanja
organa odvija se u sterilnim uvjetima, u operacijskoj
dvorani i u rukama kvalificiranog tima liječnika. Tijelo u takvom
slučaju ne će biti naruženo i bit će tretirano s dužnim
poštovanjem.
|
|
AKO STE
SPREMNI DAROVATI,
MOŽETE OČEKIVATI DA ĆE DRUGI POKLONITI VAMA! |
Intervju s predsjednikom HDM-a
1.
Što je to transplantacijska medicina općenito i kakvo je
stanje u
svijetu?
Presađivanje
organa u svijetu je danas uobičajeni način liječenja teških i
terminalnih bolesnika. Godišnje se presađuje desetine tisuća
organa, od čega uvijek oko dvije trećine predstavljaju
bubrezi, jer su potrebe za njima najveće. Potrebe su zatim
najizraženije za jetrom, srcem, gušteračom, rožnicama i drugim
organima i tkivima. Organi se mogu presaditi od živih bliskih
srodnika, a mogu se dobiti i od umrlih osoba u stanju moždane smrti.
Upravo ovaj drugi način
bi morao biti izvor za više od 90% svih presađenih organa. Ovakvo je aktualno
stanje danas u medicinskoj znanosti i praksi. Kako će biti u
bližoj i daljnjoj budućnosti, vidjet će se tijekom vremena
koje dolazi. Da li će se nova rješenja tražiti u
ksenotransplantaciji (organi dobiveni od životinja) ili pak
stvaranju novih biogenetičkih proizvoda in vitro, koji će
omogućiti neke nove izvore i načine supstitucijskog liječenja,
za sada nije predvidivo. Eksplozivni razvoj u biomedicinskim
istraživanjima i ogromna novčana ulaganja u to polje svjetske
znanosti donijet će nova rješenja i prije nego to očekujemo.
Legalni aspekti novih pothvata zaostajat će uvijek za
rješenjima koja će dati biomedicinska znanost i prilagođavati
se onome što je u prvom redu interes života i zdravlja ljudi.
Transplantacijska
medicina u jednoj zemlji uspješna je ako se presadi dovoljan
broj organa. U čitavom svijetu veliki je nesrazmjer između
rastućih potreba za organima i broja organa na raspolaganju.
Razvijene zemlje Zapadne Europe i SAD-a pokušavaju
organizacijskim zahvatima unutar zdravstvenog sustava, kao i
širokom javnom promidžbom i obavještavanjem stanovništva, tj.
stvaranjem afirmativne klime, povećati broj organa od umrlih
na raspolaganju kako bi se liječili mnogi teški i na drugi
način neizlječivi bolesnici. Tako je udruga američkih
transplantacijskih kirurga 2000. g. pokrenula akciju, u kojoj veliki
broj obitelji daje obećanje da organe svojih članova daju
na raspolaganje nakon smrti kako bi poslužili spašavanju
života drugih ljudi ("First family pledge"). Ovo obećanje
potpisale su obitelji svih američkih senatora i kongresnika.
Transplantacijska
medicina postala je na neki način žrtva vlastitog uspjeha. S
jedne strane vrlo se brzo razvija transplantacijska medicinska
znanost i praksa, uvode se u praksu novi lijekovi, koji
transplantacijsko liječenje čine uspješnijim i učinkovitijim,
a s druge strane nedostaje dovoljan broj organa kako bi se
zadovoljile rastuće potrebe.
Medicinske
publikacije u svijetu najvećim dijelom donose članke o
presađivanju, tehnikama i rezultatima, no razmjerno vrlo malo
o tome kako uspješno organizirati i prikupiti dovoljan broj
organa od mrtvih. Ovo se u svijetu definira pod nazivom
pitsburški ili Neckerov sindrom (po velikim, svjetskim
transplantacijskim klinikama).
2.
U kakvom je odnosu Hrvatska prema svijetu u broju
transplantiranih
organa?
Naša zemlja ima
dobro razvijenu transplantacijsku medicinu, kako na planu
kirurgije, imunologije, anesteziologije i intenzivnog
liječenja, tako i na planu svih pratećih medicinskih
disciplina i specijalnosti. Loše stanje je u organizaciji
prikupljanja organa i u podršci javnosti. Čine se, međutim
veliki koraci u boljoj organizaciji unutar zdravstvenog
sustava, u prvom redu su to zahvati koje vodi Ministarstvo
zdravstva. Sve bolji rezultati i efekti su vidljivi.
Transplantacijsko liječenje zahtijeva savršenu organizaciju i
najslabija karika u lancu ugrožava čitav proces.
Broj
transplantiranih organa godišnje ni izdaleka nije dovoljan.
Potrebno je u što kraćem roku najmanje utrostručiti broj
presađenih bubrega od sadašnjeg broja. kako lista čekanja
bolesnika ne bi dalje rapidno rasla. Stanje u Hrvatskoj,
dakle, ovoga trenutka još nije zadovoljavajuće.
3. Kako
to objasniti?
Objašnjenje je
jednostavno. U Hrvatskoj i treba nastaviti s organizacijskim zahvatima u zdravstvenom sustavu,
dalje usavršavati organizacijski i financijski model, a posebno
sustavno informirati javnost, kako bi mogla pružiti podršku prikupljanju organa
i transplantacijskom liječenju i kako bi efekte mogla
sama kontrolirati. Stanje se može postepeno poboljšati u
razmjerno kratkom vremenu i napori u tom smjeru se upravo
ulažu.
4. Kakvu
ulogu imaju HDM i "donorska kartica"?
Hrvatska donorska
mreža je organizacija koja je nastala inicijativom grupe
liječnika i njihovih prijatelja s namjerom promicanja
u javnosti darivanja organa. Organizacija je utemeljena na
osnovu iskustava da građani, o prikupljanju organa od mrtvih
kako bi se presađivali i tako liječili mnogi teški i
terminalni bolesnici, znaju vrlo malo ili gotovo ništa. Ovo je
bio jedan od temeljnih razloga da se organi od moždano mrtvih
nisu mogli dobiti, jer obitelj to u presudnom trenutku nije
dozvolila. To se u nekim dijelovima naše zemlje događalo u
najvećem broju slučajeva. Konstatacija je dakle potekla s
namjerom da se nešto mora učiniti u boljem obaviještavanju
javnosti, kako bi ona najprije razumjela o čemu se radi, a u
sljedećem razdoblju da se stvori pozitivno javno mnijenje i
naklonost javnosti prema darivanju i prikupljanju organa.
Tumačenja da
Hrvatska ima zakon koji omogućuje dobivanje organa od moždano
mrtvih i bez da se obitelj pita za dozvolu, ne može se više
prihvatiti. U prvom redu upute Ministarstva zdravstva, kao i etičkih
povjerenstava Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatske
liječničke komore, upućuju na to da se članovi uže obitelji u
danom trenutku ipak pitaju za dozvolu. S druge strane, većina
europskih zemalja ima zakon poput našega i u tim zemljama
postoji običaj i upute da se od obitelji zahtijeva i dobije
dozvola. Tumačenja za ovo su da javnost mora biti obaviještena
o tome, da ona ne želi biti zaobiđena i ignorirana i da
građani imaju pravo i žele sudjelovati u općem iskazivanju
altruizma i solidarnosti. Transplantacijska medicina je,
dakle, jedino polje medicinske prakse koja zahtijeva podršku i
obaviještenost javnosti. Obitelj koja je informirana daje
dozvolu za uzimanje organa u čak 90% , a neinformirana u manje
od 50% slučajeva.
HDM djeluje na javnom planu
na čitavom području RH, s grupom liječnika održavaju se
predavanja, ima svoju web stranicu (www.hdm.hr),
djeluje preko medija, i raznim promidžbenim materijalima
pokušava izazvati u javnosti razgovor o tome, stvaranje
pozitivnog stava i javne klime.
Možemo
konstatirati da o tome javnost i mediji znaju danas sve više,
da je obaviještenost općenito bolja i da se potvrdni odgovori
obitelji dobivaju sve češće. U cijelom razvijenom svijetu
provodi se ovakva promidžba i to je dio transplantacijskog
programa svake zemlje pa to tako mora biti i kod nas. Kada
javnost bude podržavala liječenje ljudi presađivanjem organa s
umrlih, tada možemo očekivati da će početi prava suradnja
s velikim organizacijama u Europi i tada ćemo i na tom planu
moći računati da ćemo postati dio razvijenog Zapadnog svijeta.
Donorska kartica
nastala je kao sredstvo za razgovor, izazov za razmišljanje,
stvaranje stava u zajednicama ljudi, u prvom redu u obitelji.
Ona u svijetu postoji u tisućama uzoraka u mnogim zemljama i
nju javno potpisuju mnogi istaknuti građani iz javnog života,
poput suverena, predsjednika država, parlamentarnih zastupnika,
političara, liječnika, sveučilišnih nastavnika, svećenika i
drugih. I prefekt Kongregacije za nauk vjere, drugi čovjek Vatikana,
kardinal dr. Joseph Ratzinger, potpisao je javno takvu karticu
nekoliko puta. Time je ukazao javnosti da je darivanje organa,
kako bi poslije smrti poslužili drugima, izraz humanosti,
solidarnosti i visoke društvene odgovornosti. Profesor moralne
teologije u Rijeci, dr. Josip Grbac nedavno je slikovito rekao
da je nakon smrti svejedno da li će pokojnik biti eventualno
pokopan bez jednog organa. Život i smrt imaju, naime, druga
duboka obilježja i duhovne dimenzije pa tim više nesebična
darivanja mogu biti samo obogaćenje tih vrijednosti.
5. Što
možete poručiti našim čitateljima?
Vrijeme je da
prekinemo s predrasudama nepovredivosti mrtvog tijela. Duge
liste čekanja bolesnika na presađivanje, koje se izrazito
povećavaju, tiču se svih nas. Svi moramo sudjelovati i
pokazati da ovi bolesnici predstavljaju našu zajedničku brigu
Ako ste spremni darovati, možete očekivati da će drugi
pokloniti Vama. Ovo je jedna od krilatica djelovanja HDM-a.
Javnost mora
kontrolirati da li se organi prikupljaju u dovoljnoj mjeri i
na pravi način, da li transplantacijska medicina teče po
pravilima svjetske znanosti i prihvaćene medicinske prakse, da li se poštuju duge
liste čekanja. Javnost također mora ukazivati na to da
zloupotreba u Hrvatskoj nema i ne može ih ni biti.
Potrebno je o
darivanju organa nakon smrti razgovarati u obitelji. Tamo se, u
međusobnom razgovoru, gradi stav prema altruističkom i humanom
darivanju organa. Tu se istovremeno i razmišlja o smrti, ono
što se inače uvijek podsvjesno izbjegava.
Konačno, i pisani
i elektronički mediji pokazali su posljednje vrijeme da su
ušli u suštinu problema, da su na tom polju postali svjesni
svoje visoke javne odgovornosti i da vrijednim primjerima
spašenih mnogih ljudskih života, potiču davalaštvo organa i
liječenje presađivanjem. Od medija se očekuje da potiču
javnost na podržavanje svega što je potrebno da
transplantacijsko liječenje u ovoj zemlji napreduje. Negativni
primjeri iz svijeta, koji se tako neopravdano često pojavljuju
u novinama, najvećim su dijelom neistiniti i neprovjereni i
dio su nekih drugih, nerazvijenih dijelova svijeta - oni ne
mogu biti razlog ni alibi da u našoj zemlji ne provodimo sve
ono što je potrebno da se transplantacijski proces odvija u
strogo zacrtanim etičkim, legalnim i stručno-medicinskim
okvirima, što čini zemlju razvijenom i suvremenom.
Uspješno
prikupljanje organa razmjerno je povjerenju u zdravstveni
sustav pa tako neopravdano narušavanje tog povjerenja posredno
usporava razvoj transplantacijske medicine. Samo razvijene
zemlje imaju transplantaciju - ona je pokazatelj
civilizacijskog, etičkog i medicinskog napretka. Ona
istovremeno predstavlja poticaj za razvoj i omogućuje napredak
mnogih medicinskih grana i specijalnosti i čini društvo
zrelim, organiziranim i odgovornim.
|
uvod
