wash1Christiaan Barnard, pionir u transplantaciji srca, umro je u 78. godini života u ciparskom odmaralištu Paphos od srčanog napada s plućnim komplikacijama. Odvezen je iz svog hotela ambulantnim kolima u bolnicu, gdje je, u jedan sat poslije ponoći, 2. rujna 2001., ustanovljena smrt. Rođen je u siromašnoj obitelji, studirao u Južnoafričkoj Republici, a specijalizirao kardiokirurgiju u Minnesoti (SAD) kod poznatog kirurga Wangensteena.

 

2. prosinca 1967. g., Denise Darvall, 25-godišnja informatička programerka, srušena je u prometnoj nesreći prilikom prelaženja ulice u Capetownu. Odvezena je hitno u bolnicu Groote Schuur, gdje je ustanovljena smrt mozga. Njeno srce bilo je u dobrom stanju i imala je istu krvnu grupu kao teški srčani bolesnik, 53-godišnji trgovac Louis Washkansky. U 4-satnoj operaciji nadomjestio je kirurg Barnard, s dvadesetočlanim timom, pacijentu Washkanskom bolesno srce sa srcem poginule djevojke.

 

Washkansky    je umro 18 dana kasnije od obostrane upale pluća, kao rezultat jakog imunosupresivnog liječenja. Prvo presađivanje srca bio je presudan događaj za kirurgiju i za 45-godišnjeg, tada još nepoznatog kirurga.

 

“Bio sam u subotu sasvim nepoznati liječnik, a u ponedjeljak sam bio slavan širom svijeta”, napisao je Barnard godinama kasnije. 1969. objavio je svijetu: “Beskrajno je bolje presaditi srce i sačuvati nečiji život negoli ga zakopati i prepustiti uništenju”.

 

Medicinski krugovi nastavili su eksperimente s presađivanjem srca, ali s malo uspjeha. Razvojem novih i jačih lijekova protiv odbacivanja i dodatnih kirurških iskustava, presađivanje srca postao je standardni postupak. Od tada je u svijetu presađeno oko 100 tisuća srca. Samo u SAD-u presađivanje se obavlja u 160 bolnica s 5-godišnjim preživljenjem od oko 80%.

 

Po procjeni nekih medicinskih stručnjaka, možda je Barnardov najveći doprinos predstavljala hrabrost presaditi ljudsko srce u vremenu kada su mnogi kirurzi eksperimentirali na životinjama, no nisu imali odvažnosti presaditi ljudsko srce. Jednom od pionira srčane transplantacije, prof. dr. Normanu E. Shumwayu sa Sveučilišta Stanford (Kalifornija), najveću vrijednost predstavlja Barnardova odluka da prvi davatelj srca bude osoba u stanju moždane smrti, žrtva prometne nesreće. “To je učinilo pacijente u stanju moždane smrti prihvatljivim donorima organa širom svijeta. Bez korištenja srca od moždano mrtvog pacijenta, ne bismo bili mogli krenuti dalje i učiniti presađivanje srca standardnim liječenjem”, kaže prof. Shumway. “Ovo je bilo presudan napredak, jer je učinio mogućim transplantacije drugih organa”.

 

Za vrijeme aparthejda dr. Barnard je ignorirao rasne barijere u svojoj zemlji – dopuštao je rad rasno miješanog medicinskog osoblja u operacijskim dvoranama i transplantirao srca bijelih moždano mrtvih pacijenata u tijela crnih primatelja. Hrabro je osuđivao južnoafričku politiku rasne podjele i diskriminacije.

 

Kronični artritis ruku prisilio je kasnije Barnarda da napusti kirurgiju i posveti se pisanju. Prestao se baviti kirurgijom sredinom 80-ih godina.

 

Njegov univerzalni uspjeh promijenio je tok njegovog života. “Svaki čovjek, koji kaže da ne voli divljenje i priznanja, budala je ili lažac” rekao je jednom dr. Barnard ukazujući na snagu pritiska javnosti. “Uspjeh daje čovjeku odvažnost da nastavi i da učini još više.