HRVATSKA DONORSKA MREŽA

 

Intervju vodio urednik www.hdm.hr, prim. mr. sc. dr. Igor Povrzanović

 

 

Ušli smo u 2018. godinu. Za Hrvatsku donorsku mrežu važna je, jer označava 20-godišnjicu službenog osnivanja i djelovanja ove organizacije, koja je još dvije godine ranije započela javnu akciju i kampanju u javnosti za dobivanje većeg broja organa za presađivanje. Ove godine istovremeno označavamo 4. godišnjicu IV. izdanja ovog web mjesta na domeni www.hdm.hr, koje je odigralo važnu ulogu u unapređenju transplantacije u našoj zemlji. Upravo je inicijativa HDM-a ranih 2000-ih bila okrenuta javnosti s molbom građanima da sudjeluju u prikupljanju organa i tako dala nagli zamah hrvatskoj transplantacijskoj medicini.

 

U svijetu i dalje postoji velika potreba za organima za presađivanje. Upravo prije nekoliko dana je u jednoj emisiji  akademik Davor Miličić naglasio da u svijetu danas ima oko 20 milijuna bolesnika kojima bi bilo indicirano presađivanje srca. Na osnovu ove tvrdnje može se zaključiti koliki je još uvijek nerazmjer potreba u odnosu na broj organa na raspolaganju. Naime, u svijetu je u 2015. godini presađeno ukupno svega 7100 srca, a u 2016. godini u Eurotransplantu 5 587 i u Hrvatskoj 35 srca.

 

Povodom ranije spomenutih obljetnica razgovaram s predsjednikom Hrvatske donorske mreže, dr. Nikolom Žgrablićem, specijalistom anesteziologom i intenzivistom iz Pulske bolnice, licenciranim europskim trantransplantacijskim koordinatorom i osobom s važnim funkcijama u europskim transplantacijskim tijelima.

 

Pitanje urednika:

 G. predsjedniče, razgovor o transplantaciji je u zadnje vrijeme i dalje vrlo aktualan u neizostavno svim medijima u Hrvatskoj. Zahvaljujući visokoj razini stručnosti, odličnoj organizaciji i predanosti velikog broja zdravstvenih radnika i tehničkog osoblja, presađivanjem srca upravo je spašen život 4-godišnjoj djevojčici u KBC na Rebru.

 

I mi smo ovdje u prilici zahvaliti svima na uspješno izvedenom poslu. No, ostaje nam da iskoristimo trenutak i nadoknadimo ovih dana velikim dijelom propušteno: spomenuti mnogo puta i biti bezgranično zahvalni nepoznatoj austrijskoj obitelji, koja je svojom hrabro donesenom odlukom i plemenitom gestom donirala srce preminulog djeteta kako bi se u Hrvatskoj spasio život vitalno ugroženoj djevojčici, pacijentici slične dobi.

 

Odgovor predsjednika HDM-a:

Vrlo često zaboravljamo na obitelj donora koja je darovala nešto tako vrijedno kao što je život i to u svojim najtežim trenucima. No, nikada se ne može dovoljno istaknuti kakvo dobro djelo su ti ljudi učinili i moramo im uvijek biti zahvalni. Vjerojatno ne postoji plemenitiji čin nego darovati organe i time omogućiti nečije ozdravljenje i novi život.

 

O HDM-u

 

Kako, kao predsjednik HDM-a, promatrate 20-godišnji put HDM-a i kako zamišljate njenu budućnost. Koje su smjernice te organizacije?

 

HDM je započela svoj rad još davne 1996. godine objavom donorske kartice, no službeno je utemeljena i registrirana kod Ministarstva uprave 1998. godine. Već na samom početku imali smo za cilj osvješćivanje i informiranje javnosti o problemu nedostatka organa za transplantaciju, iako je transplantacijska medicina u Hrvatskoj započela još ranih 70-ih godina. No, ubrzo smo shvatili da nedovoljno obaviještena javnost nije jedini problem hrvatske transplantacije. Uvidjeli smo da je neorganiziranost zdravstvenog sustava i nedostatak educiranih zdravstvenih kadrova i transplantacijskih koordinatora još i veći problem. Uočili smo općenito nedovoljno znanje o moždanoj smrti, legislativnu nesavršenost i nedorečenost, kao i nedostatak medicinske literature s polja prikupljanja organa. Sve su naše aktivnosti bile otvorene u spomenutim pravcima. U intenzivnim kontaktima s Ministarstvom zdravstva od samih početaka smo upućivali na potrebu imenovanja državnog transplantacijskog koordinatora. ­­­­­­­

 

Sada, kada su ostvareni tako dobri učinci u našoj transplantacijskoj medicini, naš budući rad bit će i dalje usmjeren prema djelovanju u javnosti jer je potrebno zadržati dostignutu razinu doniranja organa i podrške građana. I dalje ćemo se truditi u edukaciji zdravstvenih profesionalaca s obzirom da su oni nositelji cijelog programa. Želimo učvrstiti našu poziciju partnera sa zdravstvenim vlastima u provođenju mnogobrojnih projekata koji se tiču uspješnog prikupljanja organa.

 

Donorska kartica je u Hrvatskoj u opticaju već 22 godine. Kao deklarativno, ali  ne i registracijsko sredstvo, odigralo je veliku ulogu u informiranju javnosti i stvaranju pozitivne javne klime prema doniranju organa. Dizajn te kartice je već pomalo zastario. Da li nam predstoji njeno redizajniranje, što je u planu već izvjesno vrijeme i kada će se to ostvariti?

 

Kartica je kreirana 1996. godine i odigrala je zaista veliku ulogu u promicanju ideje darivanja organa. Do danas je podijeljena u više od milijun primjeraka. Slažem se da joj je potreban suvremeniji dizajn i vjerujemo da ćemo to moći ostvariti već ove godine.

 

HDM je ranih 2000-ih autor prvog udžbenika o moždanoj smrti i prvog priručnika za rad tx koordinatora u obliku knjige i CD-a. Da li se ti tekstovi i dalje koriste?

 

Ta su izdanja HDM-a bila u početku jedini priručnici na tu temu u Hrvatskoj. Riječ je o prijevodu  „Osnove smrt moždanog debla“ autora Palisa i Harleya, jednog od temeljnih djela s ovog područja, kao i o zborniku predavanja s prvog tečaja za transplantacijske koordinatore koji je organizirala HDM u suradnji s Ministarstvom zdravstva 2003. godine. Te se  knjige i danas koriste, iako ne više u tolikoj mjeri jer je razvoj transplantacije zaista brz.

 

HDM je dobio mnoga javna priznanja u Puli i Istarskoj županiji – očekujete li da to bude i na državnoj razini?

 

HDM je dobila priznanja na lokalnoj razini, kao kad je prvi predsjednik i utemeljitelj HDM-a, prim. Povrzanović 2004. g. primio Nagradu Grada Pule, a HDM-u je i prošle godine dodijeljeno visoko priznanje Istarske županije. Priznanja smo primili i od državnih zdravstvenih vlasti i posebno državnu nagradu za volonterski rad Otisak prsta. To su vrijedni trenuci i posebno nas veseli što smo podržani na lokalnoj razini. Uostalom, djelovanje HDM-a od početka je dobro poznato našoj javnosti.

 

Dobili ste natječajnu donaciju Adris grupe – što će se time unaprijediti?

 

HDM je 2017. dobila donaciju Zaklade Adris kojom će se financirati rad u javnosti, odnosno promicanje doniranja organa u sredstvima javnog priopćavanja, radijskim emisijama, dnevnom tisku i na portalima. Vjerujemo da će na taj način uvriježena kultura doniranja organa biti još više prisutna.

 

Koju vrijednost vidite u web mjestu HDM-a na domeni hdm.hr, koja će 2018. godine označiti 20-godišnjicu osnivanja i njegovog IV. izdanja iz 2014. godine? Što je web mjesto donijelo do sada i što se tu još može poboljšati?

 

Web site HDM-a postoji gotovo od samog utemeljenja organizacije, dakle od 1998. godine i rekao bih da je, uz donorsku karticu, jedan od naših najvrjednijih proizvoda. Iznimno je posjećen, ne samo od građana i pacijenata, nego i od zdravstvenih profesionalaca, kao i novinara. Počeli smo s osnovnim porukama građanstvu i postepeno prerasli u stranicu koja pruža zaista obilje informacija i sveobuhvatni pregled problematike prikupljanja organa za transplantaciju. U budućnosti planiramo uvesti stranice u kojima će građani moći postavljati pitanja i predlagati rješenja kako bismo bili u što boljem kontaktu s javnosti.

 

Što je postignuto vašim nastupom u ime HDM-a u Europskom parlamentu i koje je priznanje Hrvatska tamo dobila. Koje je inicijative Hrvatska tamo predložila. Što je od toga ostvareno? Nakon vašeg osobnog nastupa i europske afirmacije HDM-a, koji su efekti danas vidljivi?

 

U listopadu 2016. godine je u EP-u održana konferencija o doniranju i transplantiranju organa i to na inicijativu našeg europarlamentarca g. Ivana Jakovčića. Imao sam čast održati jedno od uvodnih predavanja na toj konferenciji i predstaviti naša iskustva i uspjehe, a u Bruxellesu je tim povodom bila prisutna i delegacija HDM-a. Bilo je to za nas zaista važno priznanje i potvrda našeg dugogodišnjeg djelovanja. Predložena je i europska inicijativa kojom bi se istaknula važnost promicanja doniranja organa, kao i edukacije transplantacijskih koordinatora.

 

U rujnu 2017. započeo je projekt Eudonororgan u kojem je Hrvatska jedan od protagonista i nositelja. U tom projektu sudjelujemo zajedno sa Slovenijom u dijelu u kojemu pomažemo drugim zemljama u organiziranju medijskih kampanja. Drugi dio projekta je trening ključnih ljudi transplantacijskog programa u nekim zemljama, najčešće transplantacijskih koordinatora, ali i osoba iz zdravstvene administracije, medija i udruga bolesnika. Osobno sam sudjelovao u radu tog  projekta u Barceloni u rujnu prošle godine.

 

Kakva je vaša suradnja sa zdravstvenim vlastima?

 

HDM od samog osnivanja surađuje s Ministarstvom zdravstva, ali i s lokalnom samoupravom. Riječ je mnogim projektima koje se tiču obaviještenosti i angažmana javnosti. Promotivne akcije raznih profila nazaobilazne su bez HDM-a i prihvaćene donorske kartice. Osim toga, HDM je u suradnji s Ministarstvom zdravstva organizirao nekoliko tečajeva za zdravstvene radnike svih profila na temu doniranja i transplantacije organa. Na tim je tečajevima do sada educirano više stotina stručnjaka – transplantacijskih koordinatora, u čijim je rukama velikim dijelom naš uspješni transplantacijski uspjeh.

 

Kakva je suradnja s medijima i što vam znači njihova neprekidna podrška?

 

Suradnja s medijima je izvrsna i zaista moram istaknuti velik i pozitivni doprinos medija uspjehu hrvatske transplantacijske medicine. Od samih početaka s velikim interesom prate ovo područje na afirmativan, aktivan i podržavajući način i time su nesumnjivo motivirali zdravstveni sustav i doprinijeli stvaranju pozitivnog stava naše javnosti prema  doniranju organa.

 

Što je Hrvatskoj, osim ugleda, donio službeni primat u transplantacijskom svijetu? Tko su sve naši učenici i sljedbenici?

 

Hrvatska je zaista postala uzor mnogima u svijetu i naš se napredak proučava kao primjer kako je moguće u razmjerno kratkom vremenu toliko učinkovito promijeniti stvari. Europska tijela, a i naše Ministarstvo, su pokrenuli nekoliko projekata suradnje sa susjednim zemljama kojima se pokušava pomoći u razvoju njihovih  transplantacijskih programa. I HDM u tome sudjeluje.

 

Kakva je u tome uloga HDM-a? 

      

HDM je već ranijih godina pomogla osnivanje sličnih organizacija u BiH, Crnoj Gori i Srbiji. No, u zadnje četiri godine, u suradnji s TPM-DTI fundacijom iz Barcelone i našim Ministarstvom zdravstva, organiziramo tečajeve za transplantacijske koordinatore, osim iz Hrvatske, i za one iz BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, Rumunjske i Moldavije. Na ovaj je način do sada educirano nekoliko desetaka stručnjaka i projekt je do sada dao konkretne učinke.

 

O PODRŠCI JAVNOSTI

 

Što želite poručiti našoj javnosti koja je do sada dala toliko veliki doprinos u hrvatskoj tx?

 

Hrvatsko se društvo može ponositi razinom solidarnosti i plemenitosti koje pokazuje kada u svojim najtežim trenucima odluči donirati organe radi očuvanja ljudskih života. Hrvatska ima jednu od najnižih stopa odbijanja doniranja – svega 10-15% i rijetko je koja zemlja ovo dostigla. Uvijek je potrebno podsjetiti se na sve te obitelji i naše sugrađane koji su plemenito donirali zdravlje i život drugima.

 

 O PREDSJEDNIKU HDM-a

 

Koje su vaše funkcije u transplantacijskim tijelima EU?

 

Zahvaljujući radu u HDM-u i uspjesima Hrvatske na ovom polju, stigla su i priznanja iz raznih europskih tijela, kao i ponude da se uključim u rad nekih organizacija. Od 2007. sam National Key Memeber EDTCO-a (European Donationa and Transplant Coordinators Organization) za Hrvatsku, a prošle godine sam izabran i za člana borda ove najveće organizacije transplantacijskih koordinatora. Osim toga, potpredsjednik sam borda transplantacijske koordinacije pri UEMS-u (Union of Medical Specialists) i jedan od ispitivača tog tijela za stjecanje certifikata europskog transplantacijskog koordinatora. Također sam jedan od direktora on line tečaja za transplantacijske koordinatore barcelonske TPM-DTI fundacije.

 

 

 

 

Dobili ste u EP-u javno osobno priznanje od našeg prijatelja i najvećeg autoriteta, dr. Rafaela Matesanza, utemeljitelja teorije prikupljanja organa. Kako je to odjeknulo među europskim državama koje imaju skromne tx rezultate?

 

Tom je prilikom prof. Matesanz istaknuo sjajan primjer Hrvatske. Inače, prof. Matesanz je uz dr. Martia Manyalicha iz Barcelone sigurno jedan od najvećih eksperata na području pribavljanja organa.

 

Tx koordinator ste u Pulskoj bolnici – to je razmjerno sigurno najuspješnija bolnička ustanova u doniranju od preminulih osoba – zašto to do sada nije javno priznalo?

 

Pulska Opća bolnica ima najdužu tradiciju doniranja organa, naime 1987. je u pulskoj bolnici izvedena prva eksplantacija organa u jednoj hrvatskoj nekliničkoj ustanovi. Dugo vremena  je Pulska bolnica imala primat među ustanovama s obzirom na broj gravitirajućeg stanovništva, ne samo našeg ranga, nego čak i među mnogim klinikama, kada je riječ o doniranju organa. Iz nje su krenula prva srca i prve jetre za presađivanje. U toj bolničkoj ustanovi otpočetka su eksplantacije bile multiorganske, a u jednom se slučaju uspjelo dobiti čak osam organa i tkiva od jednog davatelja.

 

Situacija se u međuvremenu promijenila i danas postoje uspješnije ustanove, kao primjerice klinike u Rijeci, Splitu, ili zagrebačka KB Sestre milosrdnice. Od nekliničkih bolnica­ najuspješnija je Varaždinska. Inače, Pulska bolnica je u nekoliko navrata dobila priznanja Ministarstva zdravstva za postignute rezultate.

 

O STANJU U HRVATSKOJ I SVIJETU

 

Što s vašim velikim iskustvom predlažete vašim kolegama i suradnicima u europskim tijelima?

 

Uvijek ističem potrebu edukacije i motivacije transplantacijskih koordinatora, koji su ključne osobe transplantacijskog procesa. Usavršavati organizaciju, u kojem istovremeno usklađeno djeluje stotine stručnjaka. Isto tako rad u javnosti mora biti neprekidan. Naravno, država mora dati okvir, osigurati sredstva, ali i okruženje u kojem će biti moguće poboljšati stanje. Ne smije se smetnuti s uma da je transplantacijski proces neobično kompleksan i da u njemu sudjeluje veliki broj visokoobrazovanih kadrova. Svi moraju biti visokomotivirani, a osim neposrednog spašavanja života, transplantacija uvelike unapređuje medicinu svake zemlje.

 

Kakav je vaš stav oko dobivanja organa od živih darovatelja?

 

Transplantacija organa od živih darovatelja je velik i važan potencijal koji nije do sada dovoljno iskorišten. Hrvatska je po broju transplantacija sa živih darovatelja na dnu europske ljestvice. Dobrim dijelom je to i zbog uspješne stope darivanja s umrlih osoba, no mora se znati da su transplantacije s organima od živih donora nešto uspješnije. Posebice ako se izvode tzv. preemptivne transplantacije bubrega, dakle u razdoblju prije nego što se započne s dijalitičkim liječenjem ili pak u njegovom samom početku.

 

Koji je vaš stav o korištenju organa od živih nesrodnih darivatelja?     

 

Hrvatskim zakonom dopuštena je i takva mogućnost, iako se rijetko koristi. Mislim da bi tako trebalo uglavnom ostati – da živi darovatelji budu uglavnom srodne ili emocionalno bliske osobe kako bi se izbjeglo dvojbene situacije.

 

No, postoji područje koje je u Hrvatskoj neiskorišteno i trebalo bi ga razviti. Riječ je o križnim transplantacijama bubrega. Radi se u situacijama kad nitko iz obitelji nije kompatibilan s primateljem, a istovremeno postoji druga takva obitelj s istim problemom. Tada postoji mogućnost doniranja bubrega osobi iz druge obitelji i obratno – naravno sve pomno kontrolirano. Mnoge zemlje su razvile ovaj oblik doniranja s velikim uspjehom, a u Europi već postoje i primjeri ovakvih prekograničnih razmjena.

 

O IZOBRAZBI

 

Neprekidna edukacija u hrvatskim srednjim školama –  koliko to već traje i s kojim efektom. Da li će se nastaviti?

 

Projekt edukacije učenika 3.-ih razreda srednjih škola već traje od 2005. godine, najprije u Istarskoj županiji. Tim predavanjima pod nazivom „Život na dar“, pokriveni su svi učenici jedne generacije, a predavanja se održavaju u okviru predmeta biologije, etike ili vjeronauka. Do sada je održano više od 1300 predavanja za više od 25 tisuća učenika. I učenici i profesori su ova predavanja osobito dobro prihvatili. Vode ih licencirani edukatori HDM-a, profesori iz Medicinske škole u Puli, prije sviju prof. Marija Veneruzzo, te specijalizanti anesteziologije Pulske bolnice. Mislim da je učinak tih predavanja dobar, jer je stopa odbijanja doniranja u Istri iznimno niska Nastaviti ćemo s tim radom.

 

Prije nekoliko godina smo sa CROMSIC-om, udrugom studenata medicine, educirali studente u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, a onda su oni dalje prenosili predavanja. Oni su danas već diplomirani liječnici i potrebno je osposobiti nove edukatore. Nadam se da ćemo s time nastaviti još ove godine.

 

O KOORDINATORIMA

 

Koliko liječnika službeno sudjeluje u toliko uspješnoj mreži tx koordinatora u Hrvatskoj?

 

U svakoj bolnici u Hrvatskoj postoji bolnički transplantacijski koordinator i njegov zamjenik. Svi su oni prošli edukaciju ili u Španjolskoj, ili na nekom od tečajeva u organizaciji HDM-a. S obzirom na obuhvat naših tečajeva, u Hrvatskoj sada imamo oko 250 zdravstvenih profesionalaca koji su educirani za ovaj posao.

 

O PRIKUPLJANJU I DONIRANJU ORGANA

 

Sve zemlje imaju u zadnje vrijeme razmjerno vrlo mali broj pacijenata na listi čekanja za bubreg u odnosu na broj onih na redovitoj dijalizi. Postoje zato mnogi razlozi. Npr. u V. Britaniji to iznosi 17%, a u Hrvatskoj svega 5%. Premali broj pacijenata na listama čekanja za bubreg je i posredni gubitak za inače financijski ograničeni zdravstveni sustav.

 

Zašto Hrvatska ima naglašeno mali broj pacijenata na listi čekanja? Što se čini kako bi se to promijenilo?

 

Jedan je od razloga svakako i to da Hrvatska već nekih pet godina ima razmjerno najveći broj transplantiranih bubrega, što je u izvjesnoj mjeri smanjilo broj pacijenata na dijalizi. Osim toga, neposredno nakon ulaska u Eurotransplant, naši pacijenti na listama čekanja imali su svojevrsnu prednost pred ostalima jer su dugo boravili na listama čekanja, što im je donosilo dodatni broj bodova pa je i na taj je način transplantiran razmjerno veći broj bolesnika.

 

No pacijenata na redovitoj dijalizi i dalje ima više od 2500. Ostaje činjenica da aktualno imamo razmjerno premali broj pacijenata na listama u usporedbi s drugim zemljama. Mislim da bi se kod toga morali dodatno angažirati nefrološki odjeli naših bolnica i za listu pripremati više bolesnika, kao i brže ih obrađivati. Ministarstvo zdravstva pokušalo je taj problem riješiti uvođenjem dodatnih koordinatora među medicinskim sestrama u dijalitičkim jedinicama kako bi se cijeli postupak ubrzao – očekujemo i od toga bolje rezultate.

 

Može li se dodatno povećati stopa prikupljanja organa od umrlih osoba s obzirom da se i dalje na bubrege čeka gotovo dvije godine? Ovaj podatak, naime, govori da se moraju iznaći nove mogućnosti skraćivanja tog roka. Postoje li?

 

Trenutno se u Hrvatskoj na transplantaciju bubrega čeka prosječno 23 mjeseca, iako ima slučajeva i da pacijenti budu transplantirani u kratkom roku. 2015. godine su Hrvatska i Španjolska s 40,2 donora milijun stanovnika postigle najbolji ikada ostvareni rezultat u svijetu. Od tada imamo blagi pad, jer je takvu razinu teško održati. No, i dalje se krećemo blizu 40 davatelja na mil. stanovnika. Kako bismo dodatno povećali broj organa za transplantaciju morat ćemo uvesti neke nove programe ili poboljšati druge opcije, kao transplantacije od živih srodnih darovatelja ili pak proširiti dobivanje organa od davatelja nakon kardiocirkulacijske smrti (DCD donori).

 

Kakva je budućnost kod nas kada je u pitanju dobivanje organa od umrlih s nekucajućim srcem? Vjerojatno moramo i dalje pratiti velike španjolske pomake.

 

Kod nas se NHBD (non heart beating) donori još ne koriste. No, DCD (Donation after cardiac death) donori, odnosno davatelji s nekucajućim srcem su razmjerno nova kategorija davatelja. Radi se o donorima nakon očekivane kardiocirkulacijske smrti. Za razliku od do sada uobičajenog dobivanja organa nakon nastupa moždane smrti, ovaj način dobivanja organa još nije prihvaćen u Hrvatskoj. U mnogim zemljama čini visoki postotak od ukupnog broja. Trenutno se priprema promjena legislativnog okvira kako bi se u Hrvatskoj moglo time započeti – dobro je znati da je ovaj donacijski proces skuplji i kompleksniji.

 

Što je po vašem mišljenju formula hrvatskog svjetskog uspjeha u prikupljanju organa i zašto mnoge razvijene zemlje ni izdaleka ne mogu dostići takve rezultate?

 

Entuzijazam i iskustvo naših stručnjaka i osoba uključenih u ovaj projekt nesumnjivo je jedan od bitnih preduvjeta za ovakve uspjehe. No potrebno je i znanje i uspostavljena strategija. Mnogi naši liječnici su se od početka educirali u Španjolskoj, održani su mnogi tečajevi, poduzete su mnoge akcije u javnosti kojima se uspjelo stvoriti pozitivan stav i društvena klima prema doniranju organa.

 

U Hrvatskoj su prihvaćena bogata španjolska iskustva, osobito u usavršavanju organizacijskog lanca i animiranja javnosti. Sve se prilagodilo našim uvjetima i specifičnim okolnostima i program je u cijelosti uspio. Već se govori o „hrvatskom modelu“, no tajna svih „modela“ je iznad svega u dobroj organiziranosti.

 

Zašto je u H. presađivanje tkiva u tolikom zaostatku. Što bi trebalo učiniti? Da li bi  izobrazba kadrova izvan zemlje, npr. u vrlo naprednoj Španjolskoj, i na tom polju donijela poboljšanja?

 

Transplantacija tkiva  zaista još uvijek nije razvijena koliko bismo to trebali. Trenutno imamo dva dobro razvijena programa, transplantaciju rožnica i koštanog tkiva. No, još nam uvijek nedostaju programi transplantacije kože, srčanih zalistaka, krvnih žila i drugih tkiva koja se danas u svijetu uspješno presađuju. Sigurno je da bi dodatna edukacija u europskim transplanatacijskim centrima s više iskustva donijela pomake i nova znanja, no takva inicijativa je u rukama u prvom redu kliničkih ustanova.

 

ZAVRŠNA RIJEČ

 

Vaša završna riječ i poruka

 

Hrvatska je u zadnjih 15-20 godina prošla nevjerojatan put od, zbog nedostatka organa samo djelomično uspješne transplantacijske zemlje, do jedne od najuspješnijih svjetskih država. Taj uspjeh smo postigli zajedno, liječnici i sestre, koordinatori i izvrsni kirurzi, anesteziolozi i pacijenti, ali iznad svega, oni divni ljudi i njihove obitelji koji su bili spremni darovati organe i time očuvati zdravlje i živote mnogih bolesnika. Danas, naime, u Hrvatskoj živi i radi oko 2 tisuće ljudi s presađenim organima.

 

Još uvijek postoji cijeli niz stvari koje treba usavršiti, unaprijediti, poboljšati i razviti. Pred nama su nove faze medicinskog i organizacijskog transplantacijskog razvoja. Vjerujem da ćemo nove izazove, zajednički kao i do sada, uspješno svladavati.

 

G. predsjedniče, zahvaljujem vam na intervjuu.